Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

- Sinoć, jutros, negde oko četvorke after ponoći, začuo sam neko čudno grebuckanje po prozoru svoje gajbe. Pomislio sam, u prvi mah, da je to neka kiša koja udara o moj prozor, međutim, kada se grebuckanje pretvorilo u lupkanje, moja ravnodušnost pretvorila se u zainteresovanost za to što se zbiva s druge strane mog prozora. I mada sam bio prezauzet punjenjem kante mog emotivnog otpada, ipak sam odlučio da pridignem guzicu sa stolice i izvidim situaciju, jer sam već počeo da se brinem zbog, sada već, sasvim izvesnog kucača koji je visio na mom prozoru četvrtog sprata zgrade u kojoj trenutno živim, i nije imao nameru da se odatle skloni sve dok ja taj jebeni prozor ne otvorim. Nije mi se otvarao prozor iz više razloga: prvi, napolju je hladno, sneg, zima, minus, a ja se toga najviše grozim. Ja jednostavno ne volim zimu, a ona mene, koliko vidim, baš mrzi, jer svake godine u isto vreme dolazi na istom mestu, meni u goste potpuno nepozvana i apsolutno nepoželjna. Bolesna ta neka gospođica Zima, ili je gluvonema. Drugi, proces otvaranja mog prozora je užasno težak i strašno naporan, zato što moram prvo da povučem zavesu, zatim da otvorim jedno krilo, pa da povučem roletnu, pa da otvorim drugo krilo, a to je veoma naporan posao, verujte mi na reč. Imam još par razloga, al ko će sad sve da ih navodi. No, zaintrigirao me taj kucač jer sam pomislio da je to neki zalutali vanzemaljac koji je zagacao u ovom zaboravljenom gradu i smrzo muda na onaj zajebani minus pa bi da se sad malo štekne kod mene na gajbu, zagreje i nešto klopne. Inače, koja bi druga budala visila na mom prozoru koga od zemlje deli 10 metara zajebane visine? Jedina moguća opcija bila je ta da je to upravo vanzemaljac. Ja u transu! Obožavam vanzemaljce, ali nisam tačno znao da li dolazi u miru ili je neki zlonameran što želi da me orobi i odvuče nekud u neku 19-u orbitu njegove Džbun planete, i tamo mi, sa svojom ekipom, vrši neke zajebane eksperimente na moj ionako nenormalni mozak. Moram da priznam da sam se malkice uzentao i nisam znao da li da zauzmem Beneš-gard i pripremim se, ukoliko krene na mene, ili da ga dočekam po našem starom srpskom običaju, ono so, pogača, vino, neka radža, bensedin, smotamo neku buksnicu i tako to. Nakurčeni alter-ego uporno me nagonio da otvorim prozor pa kud puklo da puklo, što sam i ja želeo. Ipak vam vanzemaljac ne kuca na prozor svaki dan, zar ne? Međutim, ostali glasovi u meni govorili su: ne, ne, ne... Nakurčeni alter i ja, govorili smo: da, da, da... A kako je kucač uporno nastavljao svoju idiotsku rabotu i nije prestajao s tim, ja sam, s kupa sa svojim nakurčenim alterom, ostali glasovi su nestali, napokon otvorio svoj jebeni prozor. A onda... šok! Ugledao sam lika koga ni najmanje nisam očekivao da se tu pojavi. Očekivao sam vanzemaljca, pribojavao se otmice, ali ni u ludilu nisam očekivao da mi se na prozoru četvrtog sprata, u sred minus zime, pojavi onaj blesavi ribar koga je Isus vodao sa sobom, dok je širio hrišćanstvo, prekrstivši ga imenom Petar. Kasnije se taj lajavac samoproklamovao u apostola, za života uglavnom jeo govna, a posle smrti proglasili su ga svecem, iako se lično on 3 put odrekao svoga učitelja dok su ga krvnički bičevali i zverski na krst razapinjali. Otvorio sam prozor i zajebo se. Jebi ga... Bolid je odmah uleteo unutra, zatarabio moje prozore i ljutito upro prstom u mene.

- „Što ne otvaraš, bre, mamlaze, nego me drkaš da dreždim tu pred vratima ko ovi vaši glupi poštari!“ - zaurla na zbunjenog mene Petar svetac.

- Nisam znao je li to bilo pitanje, ili se samo, klipan jedan isfrustrirani, izdrao na mene, te s toga nisam ni znao šta da mu odgovorim, a i bio sam užasnut njegovim izgledom, kao i vokabularom jednog sveca, te mi se reči nisu pomaljale iz usta. Kurati alter mi je, negde u ćošku mog mozga, šaputao da kovnem bitangu pesnicom u njonju više puta i da mu pri tom kažem da se tako kod nas ne upada na gajbu, ali mene je zaokupirao izgled šatro sveca, te altera i nisam uzimao za ozbiljno; zabezeknuto sam posmatrao Petra i njegov, kako se to moderno kaže, stajling. Na glavi je imao neki svetleći šešir, koji mi je probadao zenice, na sebi neke dronjave i zamrznute aljine, brada skorava i viševekovna, ali očuvana i neposedela, smrznuta slina presijavala mu se na brkovima, nokti su mu bili predugi i spiralni, ali čisti i negovani, a na stopalima je imao neke sandale od zmijske kože, stare, odrpane i blatnjave. Pitao sam sebe u sebi gde li nađe toliko blato usred onolikog snega i iz koje li vukojebine taj ribar sada K meni dolazi. I pre no što zaustih da ga nešto priupitam, Petar me preseče:

- „Sedi! Imamo mnogo posla“ - reče i udobno se smesti u moj krevet, a mene ostavi da se neinformisan grčim na stolici.

- Neprimetno sam pojačao grejanje i gledao smrznutog kako se rastapa. Kad se malo prosušio i pribrao, isukao je neki ćitap iz one dronj-aljine i krenu da ga prelistava, tražeći nešto, dok mu je šešir na glavi sve više svetleo.

- „Kakav ti je to svetleći šešir?“ - upitah drljavog jer više nemogah da izdržim; prigušeno se i nasmejah.

- „Nije to šešir, grešna ovco! To je nimbus!“ - ponosno reče „bezgrešni“ i nastavi da lista onu svoju sveščicu, odnosno sveščurinu.

- Ponovo sam čuo altera kako mi govori da prebijem stočara nekom oklagijom jer me nazvao grešnom ovcom. No ja sam, mesto sile, primenio mir. Izvukao sam buksnu, pripalio je, povukao par dima i pružio je bradonji.

- „Nisam ti ja ni Amaru, ni Marli. Gasi to grešniče!“

- E, tad mi je došlo da ga roknem pikslom u vugla. Ko je, bre, on, pička mu materina izdajnička, da tako vređa moje junake Paka i Boba! To što meni stalno, od kako je došo, trtlja da sam grešnik i ovca, verovatno ona crna, izgubljena, nije mi smetalo, ali mi je i te kako smetalo što se tako, s nipodaštavanjem, ophodi prema legendama rep i rege scene. Taman sam hteo da ustanem, uzmem neku tojagu i va vjek vjekova osakatim antisluhistu, kad oćeš! Spiralni nokat bradatog prikova mi se za nos, i kao da mi oduze svu snagu koju bejah nabrao fundamentalno, onako popizdeo zbog sveg ovog iznenadnog hohštaplerizma s njegove strane. Alter me uporno nagonio da se pridignem i pokažem mu kako se lome kosti na čist južnjački srpski način, ali ja snage nisam imao; oduzeo mi je Petar. Pitam se samo odakle li mu tolika moć? Ko li mu je dade? A onda me mrsomud prenu iz moje kontemplacije.

- „Evo ga!“ - riknu i krenu da ređa onu hrpu papira iz one raspale sveščurine, koja je bila debela ko Biblija i Kuran zajedno.

- „Slušaj vamo, grešniče! - zaurla pošto sredi one papire i dodade - Sada ću ti ukratko pročitati tvoje grehove koje si za života počinio, ne sve jer ih je previše, ali nekolicinu njih, kako bih ti stavio do znanja koliko si grešan, ovco jedna izgubljena!“

- I preko toga sam prešao. Možda najviše zbog toga što su me onih par dimčića ultra super džidže toliko ulepila da sam čak počeo kriomice da se smeškam i dobio sam neopisivu želju da podjebavam matoru drtinu.

- „Jeli Perkane, a otkud tebi taj svetleći šešir na glavi?“

- „Nije to šešir, blasfemisto! Rekoh ti da je to nimbus!“

- „A otkud tebi nimbus?“

- „Dao mi Gospod naš Isus Hrist. Njemu slava i sad i u vječna vremena. Amin.“

- „Amin.“ - složih se, beše mi zanimljivo.

- Perkan zatim zagnjuri glavu u one njegove spise, poče da čita i cokće. Čini mi se da nije znao odakle tačno da krene, a onda iznenada grunu.

- „Ja znam sve ono što si počinio i zato ti je uzalud da se pravdaš i da me lažeš, to ti pomoći neće. Govori istinu i samo istinu, pokaj se i možda će ti hvaljeni naš Gospod Isus Hrist oprostiti grehove i primiti te u svoje carstvo nebesko - zatim se nakašlja i nastavi - Jesi li maja 93. godine, ti grešniče, gledao međunožje svoje nastavnice engleskog jezika?“

- „Jesam, a i kako ne bih kad mi je kučka sama nudila svoju đanu na široko, čas levu nogu preko desne, čas desnu preko...“

- „Ćuti bogohulniče i odgovaraj na pitanja bez tih neznabožačkih izraza!“

- Pu pička mu materina! On može da sere a ja ne smem. Tada mi je i definitivno bilo jasno da je u raju cenzura još zajebanija nego u ovom paklu u kom živimo. Alter me tapkao po ramenu u nekom delu mog mozga i šaputao mi, bodreći me: „To mali, i ja bih to isto učinio da sam tada bio na tvom mestu. Šteta što sam došao tek kasnije...“

- „Jesi li decembra 96. godine, ti grešniče, ukrao cigarete marke „Partner“ nastavnici iz matematike?“

- „Nije tačno! Partner nisi mogo 96. da nađeš u onoj inflaciji i nestašici pa da se jebeš!“

- Petar se bio skroz zbunio, imao je netačne informacije i to ga je začešalo; improvizovao je, ne gledajući u mene već u ćitap; na nepristojne izraze beše zaboravio.

- „Lovćen, Zeta, Formula, Drina...??“

- „Jeli Perkane, jel ti to mene zajebavaš? Ko je, bre, u onom haosu i ludilu uspeo da zapamti koje su pljuge bile u pitanju. Bilo je važno samo dokopati se pljugica i zakuriti ih.“

- „Dobro, dobro... - namršti se zbunjeni i nastavi da kenja – Jesi li ti grešniče...“

- „Daj, bre, Perkane nemoj stalno to grešniče. Skontao sam jebo te, koj ti je moj? Postavi ti lepo meni pitanje, ja ću da ti dam odgovor pa da završimo s ovim saslušavanjem.“

- Perica klimnu glavom, u znak slaganja, nastavi da rovari po dokumentima i poče da me rešeta pitanjima za koje ja nisam imao odgovora; pola svoga života ja se i ne sećam. Tvrdio je da sam u podrumu svoje zgrade, s nekim ortacima nekog leta gospodnjeg, pušio gandžu i da sam posle toga upao u podrum svoje komšinice i maznuo joj teglu džema. Za gandžu sam rekao „možda“, za džem ništa nisam priznao. Onda je rekao da sam 98. zajebavao pandure, da sam za uzvrat dobio pendrek, da sam 99. sa krova Sajma, preko puta pandurske stanice, psovao predsednika Jugoslavije, da sam urinirao po šapki pripadnika narodne policije, koji je sa isukanim pendrekom želeo da me pretuče, ali je izgleda imao strah od visine, te nije smeo po onom mraku da se pentra po Sajmu, čekao me da siđem, ali je to bila samo glupa pandurčina i stajala je s leve strane objekta dok sam ja sasvim mirno sišao na desnu stranu a zatim ko Karl Luis, u svojim najboljim danima uspešne karijere, oddžadao u nepoznatom pravcu, potpuno neozleđen. To sam priznao, jer sam na to bio i te kako ponosan. To je bio moj doprinos u rušenju režima našeg krvnika. Zatim je navodio još neka sranja kako sam neposredno po završetku bombardovanja iz sjebanih prodavnica bez stakala mažnjavao neke čokoladice, parfeme, šampone i još neke sitnice. Za čokoladice sam priznao, jer sam bio gladan i morao sam, a za ostalo sam se branio ćutanjem. Srao je kako sam podjebavao profesore u srednjoj školi, kako sam se iskenjao na katedri nekog profesora komunjare u sred amfiteatra, što sam i priznao, ko ga jebe kad je bio komunjara, kako sam žvrljao markerom po školskom veceu „GOTOV JE“, što sam i priznao, kako sam na ekskurzijama non-stop pravio pizdarije, zabole me, čemu inače služe ekskurzije, kako sam vaćario neku Rumunku u liftu nekog novosadskog hotela, jesam pa šta, nije se bunila koliko se sećam, valjda joj je bilo zanimljivo što je ona super riba i što se neki klinac napalio na nju. (Nažalost nisam je karao, verovatno je imala zakazano kod nekog kuratijeg od mene...) Kenjao je kako sam se napio kao govedo te zbog toga nisam uspeo da se odvučem na matursko veče, već su me matorci odvukli kući, zabole me za matursko, kako sam bežao od obaveznog vojnog roka, jok nego sam lud da idem u vojsku, kako sam upravo zbog toga upisao studije da bih mogao da pravdam izbegavanje jebene vojne obaveze, kako sam tamo psovao šalterske službenice, pa naravno da jesam kad su kobile i kad su mi davale netačne informacije u vezi ispita, kako sam psovao i vređao profesore, pa naravno da jesam kad su svi bili korumpirani i tražili mi mito, majke im ga nabijem, kako sam na kraju zajebo studije i otišo u vojsku i kako sam tamo zajebavao činove, glumio da imam žuljeve, temperaturu, išijas, spondilozu, kostobolju... Za žuljeve sam priznao jer sam ih stvarno dobio od onih debilnih čizama, za kostobolju takođe, jer sam jebenog marta otišo u jebenu vojsku po onoj jebenoj zimi, a kad je hladno i minus mene zaista bole kosti, i pri tom sam napomenuo, pošto je „svetac“ to „omaškom“ preskočio, da sam od štrokave uniforme i buđave hrane dobio alergiju od koje sam se jedva otarasio, kako sam sukao gras u nenormalnim količinama samo da bih na taj način naterao oficire da me najure iz usrane vojske. Kasnije sam i uspeo u toj nameri i bio oslobođen. (Valjda im kanabisofili za obavezno služenje vojnog roka nisu potrebni, ali za rat sasvim sigurno jesu. Samo nek znaju da, ako kojim slučajem dođe do rata, mada se ja molim bogu da rata nikada više ne bude, ali nikad se ne zna šta će biti na ovom iskasapljenom Balkanu, da ću ja, dakle, u toj kreaciji zla biti kontrarevolucija, odnosno dezerter, jer ja nisam ubica, jer ja prezirem rat i prezirem one koji se za njega zalažu i u njemu učestvuju. PUŠITE GA RATOFILI!!! Uprkos svoj vašoj mržnji i pohlepi, pobediće - MIR!) A zatim je ribokradica arlauknuo ko nosorog, prodrmavši zidove sobe i probivši mi bubne opne, majke mu ga spečene iznabadam, počeo neartikulisano da vrflja, da mlatara rukama, i kada se najzad smirio, premda mu je bes i dalje sevao po zakrvavljenim beonjačama, srdito je izjavio:

- „ Pa ti si lopov! Ukrao si 200 dinara iz crkve! To je preveliki greh! Tebi nema oprosta!“

- „Ma jedi govna, Petre, znaš! - rekoh iznervirano i dodadoh smireno - Kao prvo, to nije crkva već Dafiment-Odžaklija, crkva se nalazi kraj nje. Kao drugo, ja sam tih 200 kinti maznuo s neke ikone koja i ne zna zašto je tu postavljena. Neki grešnik je te pare ostavio tu, misleći da će mu taj svetac na ikoni oprostiti njegove grehove, i ako neko treba da se zbog toga uzrujava, onda je to taj grešnik, a ne ti. Ja sam, dakle, maznuo pare koje pripadaju narodu, a pošto sam i ja deo tog naroda te pare pripadaju i meni i bilo kojoj osobi koja je došla tu da se moli bogu. Ortak i ja smo bili gladni i te novce utrošili smo na sirotinjsku hranu. I šta je po tebi ispravnije, da te pare uzmemo mi gladni, ili onaj protojerej-stomaklija što ima dve vile, troja kola i motor? A?“

- Petar me gledao namršteno, nekako s gađenjem, par minuta i kusur sekundi, a onda je samo odmahnuo rukom i nastavio da me proziva za ostala sranja koja sam počinio. Te uvredio sam neku prsatu komšinicu rečima: „Yo, komšike! Prodrmaj gi be malko.“ Te pretio sam radnicima Elektrodistribucije da ako mi iseku struju ima da im nabijem kišobran u dupe, te iskenjao sam se pred vratima „uglednog“ i „uzornog“ građanina, te ovo, te ono, a onda je Perica počeo da navodi još stotine drugih sranja za koja ja pojma nisam imao. Doduše, nekih sranja sam se kao kroz maglu sećao, ali to naravno nisam hteo da priznam, jer kad se nečeg ne sećaš to onda kao da se nije ni dogodilo. Malo se Pera nešto kao premišljao i na kraju me je, fala mudima, pohvalio što nikog nisam ubio, silovao, zlostavljao... Posle mi je rekao da imam 365 dana da činim samo dobra dela kako bih okajao sve one grehove iz prošlosti, a on će, po isteku zadatog mi roka, doći i ponovo prelistati ćitap da utvrdi jesam li svoje zadatke ispunio i koje će mi grehove prešvrljati. Dodao je i to da moram da se pokajem, da moram da odlazim u crkvu, ali da pri tom više nikako ne uzimam novac već samo da dajem (aha, važi), da se redovno molim i postim i srao je još neka govna, na šta sam se ja samo šeretski smeškao, u sebi naravno. A onda je otvorio prozor i nestao u onaj mrak pred svitanje, na onaj minus, sneg i zimu, sa sve onim šeširićem za koji on tvrdi da je nimbus. Onu posteljinu, na kojoj je Perkan sušio svoje sveto dupe, momentalno sam bacio u kantu za moj emotivni otpad, namestio novu, lego u krevet, uhvatio se za patku i glasno uzviknuo:

- „Dudlaj ga, Perkane! Jebo te šešir! Ja sam se ionako već pripremio za pakao, jer nemam nameru da menjam nešto na šta sam se već navikao, samo da bih se dodvorio tebi. Ja verujem u Boga, a ne u vas opančare samoproklamovane svece, nabijem vas na... perece!“ - zatim sam se okrenuo na drugu stranu, sklopio oči i krenuo da tonem u san, dok sam negde u dubini svoje moždane kore osećao eho alterovog grotesknog smeha...