[ Društvo , Život , Ljudi , Ekologija , Sub-kultura ulice , Sloboda ili ništa! ] 31 Maj, 2012 19:46
- Nalepio sam tekstove da čitate, ako umete, i da shvatite, ako možete. Jer lepio sam spotove, neke od njih čak i s lirikom preko klipa, al su vaše uši onda bile gluve. Sada se nadam da barem vaše oči neće biti slepe, tačnije, da vaš razum neće biti slep, i da će uspeti da skonta, ako postoji...

Od druga do druga
Od drage do drage
Od grada do grada
Provodim vijek.
Rasut u komade
Vezan samo pjesmom
Sebi i životu
Tražim smisao i lijek...
I moja ruka će se pružiti ka nebu
Zahvaliću se Bogu na belom hlebu!
Boga nema među lošima, moj Bog bez imena
Gleda isto svakoga, jednakog sa istima!
Moj Bog je istina i može da nam pomogne
Da isplivam iz mutnoga, domognem se obale
Vazduha da udahnem kad poplave nas poplave!
A odavno nas vuku dole, žele da nas podave!
Ja ne verujem tebi jer moj Bog ne laže
On kaze, ne brini, samo guraj ne daj se!
Oni vole đavola, ne daj da te prevare!
Nikada ne predaj se kad grmi ili seva sve!
Pusti neka reka teče, nekad plivaj uzvodno
Nekada po kamenju, nekada je udobno!
Zahvali se iz duše, jer je ljudi jako malo
Pokaži im koliko ti je stalo... i nek crknu!
Oružje ne govori, ono samo razdvaja
Mržnja je u ljudima i svaku glupost napaja!
Mene to ne zanima - glavu sam okreno
Al oči ja ne zatvaram - nisam tolko skreno!
Još uvek cujem da doziva nas isto
Evo tu je... i zato pišem ovo pismo!
Čitajte kad umrem, jer rođen sam da budem
I u sve to ja se kunem! Razumeš?
Ovo nije moja zemlja, ja nisam ovde rođen
Ovo je za druge - ja rođen sam de dođem!
Gde su moji ljudi - tu je moje mesto
A Bog nek mi sudi, bar od njega gubim!
Jako mi je žao što me neće čuti drugi
Za mene ste vi ludi, neki čak i nisu ljudi
Zato umri i nosi se, al moj vetar ti ne osećaš u kosi, bre!
I nemojte se ljutiti na mene što sam iskren
Oprostite na svemu, al ja sam pismen!
Mene ne možes da prevariš - unosiš mi blato
Kaljave ti čizme i ta sekira na pragu što ti kisne!
Ja je vidim, i ja se stidim, ne sebe, vec se stidim tebe
I ostaćeš na kraju sam - ko te jebe!
Brate zajebo si druge ali mene nećeš, ili ne smeš!
Moj Bog će vas kazniti, đubrad neka trunu
Što pobili ste narod, grešan sam - nek umru!
Kad znali ste da gurate u jamu pored drveta
Na grobu će vam biti cveća saksija, al uvela!
U čije ime ste ubijali? U MOJE NISTE!
U čije ime ste ih poklali? U MOJE NISTE!
Vaše ratove ste vodili - MOJE NISTE!
Ludilo!!! I sve ste ih dobili! A ja izgubio...

Od druga do druga (od druga do druga!)
Od drage do drage (od drage do drage!)
Od grada do grada (od grada do grada!)
Ja provodim vek, brate!
Rasut u komade (ja sam rasut u komade!)
Vezan samo pesmom (vezan samo pesmom!)
Sebi i životu (ja, ja) tražim smisao i lek!   (Ikac - Rasut u komade)

I noćas gledam u zvezde. Pitam se, šta je sudbina?
Drhtaj u grudima. Zemlja večito žedna za suzama
I bol što obuzima. I noćas čekamo Godoa na stepeništu metroa
-sanjam sivo. A sanjao bih život...
O Bože, čije to grehove skupo plaćamo? Čije dugove vracamo?
Svi uzaludni ratovi, kišni dani bez duge
Mladi životi na koje su čekale neke nove pruge
Više ne gledaj svoj dom anđele! Umrećeš od tuge!
Zbog lažnog rodoljublja vršnjaci su ginuli a nisu ni krivi 
O Bože, ja priznajem, ja sam PIčKA - ja volim da živim!!!
A slike mašu sa zidova, iako kažu da vreme leti
Molim se suncu da nas se ponovo seti.
I kunem se Bogom, vala, nema tog ideala vrednog mog jedinog života!
Svi veliki filozofi-utopisti - hvala
Al mene ne teši ta spika o patriotizmu, dogme i lažne nauke.
Ja znam da mrtvi plaču, jer srcem čujem jauke!
Jecaju i kunu, pitaju "Zašto? Jel bilo vredno?"
Jel bilo vredno? Reci to majci što je izgubila jedino čedo!
A mi i dalje živimo bedno i u očaju
Suze za raju u starom kraju. Celom svetu! Nek znaju!
Nek znaju da se ovde pucalo i plakalo iz istog očaja!
Nek znaju da ni dan danas ne znamo ni razloga ni značaja!
Rokao sam mikrofon u Tuzlu, primili su me kao brata
Pa svima je dosta rata! Mržnja nije naša, već nam je data!
O tata, reci zar danas treba da mrzim Hrvata ili Muslimana?
Pa sve nas muči ista rana iz starih dana!
Ljudi su ljudi, bez obzira sa ovog ili onog meridijana.
Iste nas stvari plaše... Oprosti nam grehove naše...
E, Marčelo...
Jadno je naše i povodljivo stanovništvo.
Čovek kad ništa nema, najlakše mu prodat zajedništvo.
Opet je uplakan cijeli Balkan
Imamo velke nacije sa malo mozga.
Tvrde očeve i vođe - oni su nam ko droga
Cijelo vreme biramo loše sisteme
Dragi moji ljudi, pa vrijeme je da se krene!
Neću više metke da ispucavam za sumnjive pretke!
Neću cijeli život da živim početke!
Mamu vam jebem! Đe god da krenem - u Evropu
Ljevo, desno, napred, iza - treba mi viza!
I naša je glupost strah i neodlučnost.
Većinska želja da smo u mentalitetu sela.
Taman dobro krenemo - pa u mržnju skrenemo
Nemamo strpljenja za nove, pa onda venemo
Zaboravili smo kako se smijat. Ti mišici na licu
nam se jednostavno ne miču.
Hej, evo ga! Kad estradu vidim
I opet nestane... Kad se sjetim đe živim...

Oče naš! 
Ja nisam taj što zna, al nadam se da bar ti znaš
Otkud toliki bol, suze i strah?
Pepeo pepelu i prah opet postaće prah
Al niko neće znati što je na brata pucao brat...   (Marčelo ft. Edo Maajka - Suze)

On je mlađi, rodio se kasno i nije mu jasno
Zašto otac govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe
Kako da objasni da voli baš nju! 
Baš srpkinju! Baš Milanovu kćer!
Kako objasnit ocu u kojem je bio geler
Kojem su cijeli odred pobili Srbi
kako objasnit tigru koji je uvijek išo prvi
Da je rođena u Zagrebu '85 
Isto ko i on, i da sada nosi baŠ njegovo dijete?
Trebaće starom Ksanaksa, ko i njoj piva 
Onda kad je sve počelo, kad je sa njim na maturancu bila.
Oni su urbana djeca, briju na exove i na partye
Ne zanimaju ih hvidre ni komunisticke partije
Oni vole samo Dinamo, i Eddyja i Dusa
Pacifisti bojkotiraju sve sto je Made in USA.
Oni su metropola akvarius, oni su radio 101
Da ih pitaš ko je predsjednik, oni će ti reći: ne znam.
Kasno je za pobačaj, iskreno oni pobačaj ne žele 
Vole se ludi maturanti, svoje dijete žele!
Imam plan, reče im, tata i mama, ovo je Ana
Tako je svejedno svi zovu, prešutiće da joj je puno ime Milana.
Al ne, ne, saznali bi oni to kad tad
Stari voli kad sam iskren, zato im idem to reći sad, sad, sad!
Travno, zgrada, liftom do četvrtog kata
Prezime Marušić, njegova mama im otvori vrata.
Dobro veče! Bok mama! Fino miriše ti sarma
Ovo je moja djevojka!
Drago mi je, gospođo, ja sam Milana!
Ja sam Marija! Vi uđite sad će večera, vi se poslužite
Tak si zgodna, idite za stol, ja ću doći odma!
Za stolom stari sa Žujom puši Kolumbo cigarete 
Na zidu Franjo spomenica, iz rata bajonete
Koga to moje oci vide?! Faljen Isus, sine!
Muški stisak ruku koje se znoje, i pitanje: koje je ime tvoje?
Milana, ona reče blago, i stvarno mi je drago 
Prezime nije bitno. Ma bitno je, mala, bitno!
Dovodiš mi četnike u kuću! Mali, imas muda!
To nije sve, stari! Milana je sa mnom i trudna
Vec treći mjesec, dosli smo reći vama 
Pa onda idemo do njenog oca Milana i njezine mame Jele.
Franjo, to je njihov život
Nek naša djeca rade što god žele!
Došli smo reći, mama 
Prvo vama da ćemo se vjenčat! 
Ako ćeš se s njom vjenčat
Onda, mali, možeš komotno odjebat iz stana
A obojica znamo da nemaš kamo!
On se samo diže sa stola, pogleda Milanu i reče:
Milana, hajmo, hajmo u pičku materinu odavde!
Ivane, stani!!!
Ivan stade, otac na koljena pade
Otac pade u plač, u desnoj ruci mu osigurač
Otac jeca, u lijevoj ruci bomba mu iz Kragujevca
Srce ga škljeca i kaže:
E ne i moja djeca!
Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče 
Ili srpsko unuče da imam
Isto bi me bolilo, isto bi me ubilo!
Slušaj me, tata! Pun mi kurac više i tebe i rata!
I ustaša i četnika, i partizana i domobrana! 
Ja volim nju više nego ti domovinu!
Tuđmana i generale! Ja volim nju i boli me kurac za ostale!
Ona je moj bljesak! Ona je moja oluja!
Moja crkva i papa! Ona je moja spomenica rata!
Unprofor prevlaka, ona je moja haška klupa!
Ona i dijete su mi bitniji nego ti i mati i sve to skupa!!
Otac se skameni, otac se ne miče, otac zanijemi
Marija mu, žena, smirujuće stišće šakama ramena
U sobi muk, jedini zvuk dolazi sa linije 
Svira linija Mate Bulić i pjesma 'Gori Borovina'.
Gori, gori, mater joj jebem!
On gori dok gleda sina kako ga ne jebe ni pet posto
On je naprosto sretan sa četnikušom
Gleda svog Ivana, svoje dijete
Kako je hrabar i odvažen ko on devedesete.
Ali nije on za dom spreman, on ga napušta spremno 
I nije mu svejedno, živjeće bez pomoći mame i oca
Ponosan, ali u strahu, s Milanom napušta.
Na ulicu Božidara Magovca Travnog, drži Milaninu šaku čvrsto
Volim te, kaže klinac klinki
Biće sve u redu, vjeruj mi, no sikiriki!
Ivan se poče derat: ne, ne, ne, neee!!! 
Čuli su eksploziju kragujevke na ulasku u Utrine 
Malo prije HG-spota Ivan se jecajući smota 
Na zagrebački asfalt sad, ko da zna šta je rat...   (Edo Maajka - On je mlađi)

Teorija zavere u lobanji jednog sajka
Gajtan do majka – daj ga, pa hajka!
Tajfunu ravan – taj sam za gamad
Antraks za ljaksad – strašna je farsa
Sav kajmak iz kasa daj nam jer glasam iz sveg glasa!
I šta sad? Cunamija i sarsa za sav taj narodni vapaj
Pa skapaj, nacijo raka! San satkan akcijom štaka
Ćopavih rodoljuba! Zar sam sramota roditelja
Ako ne jebem ratove jer svaki ima reditelja?
Seri, tebra, svedi me na izdajnika naše "više rase"!
Ljudi bre, vama je smešteno, al vam ladovina paše.
Anketa s mitinga radikala: "Cela planeta srpska, vala!"
Samo se sluša Alka Kurvica s ružičastog kanala
Al zato na kolac Marčela i ribu iz Elementala:
"Ma kakvo ’Bekstvo’,tralalala – njihova ruka nas je klala!"
Što se mene tiče, nabij disk o kurac, al nisi mudrac
Jadni disko buraz, tvoja zika i tvoj stav koji furaš
Ja bih čistkom sve vas! Gistro za neku Srbiju urlaš
A ne znaš ni jedan običaj, ikona ti služi za ukras!
Ne znaš gramatiku, ni motiku – sad modernica vodi puk
Samo laganica godi mu, a godinama muda u procepu!
Iskreno zgrožen svim tim – ja i moj bunt smo dream-team
I veći sam patriota iako po mitingu ne zviždim!
Bolje prouči poreklo, tebra. Dosta igara bez leba!
Taj Karić nek safta glavić, i sva bajka o "narodu s neba"!
A gde je tu ZEMLJA? Dilema: šta bi rekli moj i tvoj deda?
"Sećanja blede na herojska vremena..."
Ja kažem - ne baš! Rekli bi: "Samo deco ne ginite radi reda
sve je to partija šaha, armija pešaka strada za megdan!
Nikada više, kao Edgar! Ikara kliše – karasevdah:
Nećeš leteti sve dok vučeš sidra, vučeš, a ne znaš!
Komercijalni predah za mentalne snobove
Jer ne shvataju da imamo i lepše stvari za ponos, nego grobove!
Svi smo senke prošlosti
Sutra je juče, gde smo danas ja i ti?
Dal su 'svetli grobovi'?
Ili su mrtvi već odavno umorni?
Svi smo senke prošlosti
Sutra je juče, gde smo danas ja i ti?
Dal su 'svetli grobovi'?
... ili su mrtvi umorni?
Ako je otadžbina majka, fakat fura čedomorstvo.
I eto, otad imam taj gard, lakat guram, sve dok moj grob
Ne bude bio isklesan – trans-ekspres za nebesa
Al neću biti tako besan da i odozgo kunem sinove
Da dižu ralo i volove i sebi zabijaju klinove i auto-golove
Za činove i šatro-govore – kao, mirno je a samo ponor je sve što vidim!
Deset godina dug fitilj! A opet je prošlo 5, pa budi ranije dovitljiv!
"Opet onaj reper! Stereotipno sere on!"
Steram ti ga kroz tvoj stereo u sterilni mozak s teretom!
Ste rekli Bog? Taj mobilni pretplatnik nije dostupan
Mnogo smo ga cimali, a bio je strpljiv i postupan:
"Oče, vidiš! Očevidac si! Oče, vidaj me! Oče, koče siroče..."
A predsednici bi rat – pa neka se počne!
I onda bude – šta? Dal ti se pali prokleta lampica!
Nemaš da trampiš šta – ili život il zgarišta!
Dal ti se zgadi sad sav taj moderni rat haj-faj?
Pokreni sat, daj mat! Po meni je kraj za epohu starih kazaljki
Reci mi što smo sakati? Dal vredi plakati sad kad smo sve izgubili?
Jer, nema "Velike Srbije". Nema Kosova.
Ubili su nam čoveka s vizijom pa sad supu kusamo vuljuškom
jer imamo (ŠTA?) aplauz za kalauz, karakter što voli uživo 'Counter'
Plus, kućni video blokbaster: Severinu & Suzanu - da nam bratstvo i jedinstvo vrate
U sekundi, bivša juga drka i opet smo braća, brateee!!!
Dakle, mi smo cigani ko u onoj pesmi od Azre.
Dajte daire il ću sam da ih maznem – a dokle?
Neću da Srbija ima snage, ja bih da ima pameti! 
Ako nas mrtvi vole, to su njihovi stvarni zaveti!
Možda nam moto nije bonton, al imamo predivan jezik!
Predivan folklor! To je moj ponos, kapiš!!            (Marčelo - Senke prošlosti)


Trošna vrata, cijuk šarke. Modra šaka blizu kvake.
Sekund oklevanja, ko da starca grizu tajne
Stvari nisu sjajne kad se jave takne.
Java valja mrak preko tog praga
Cura steže dana trag, pre no što sazna
Gde je to došla i zašto je tu
Šta bi joj rekli ovi memljivi zidovi što ih hrani muk?
Odlikovanja, puške, predmeti takvi svud.
Treba im svetla da zasvetle, al u tami su
Sami za sebe, čini se da tako mali su
Svedoci ponosu i zanosu, stvarima što ga zbunjuju danas.
Pored njih, pognute glave korača. Ona za njim
Ćutke, niko da pusti ni glasa.
Ali, tišina svakako beše od stakla
Bilo je pitanje časa kada će pući u param-parčad!
I napokon, ulaze u sobu. Stari se smeši, guta knedlu, sa njom i teskobu.
O da samo može! Grimasa je taj osmeh.
Stid ga sede kose. Gadan je sam sebi, a ne ume bolje
Iznajmiti kurvu sa sina - do vraga, Bože!
Koliko loše, koliko gore ovo još može!?
A ona? Da li bi shvatila, uopšte?
Morbidni dar, muška stvar, a ipak ispod kože žmarci tutnje
Grebu, prave procep, jave bonsek ga kasapi u froncle.
Njoj šalje pogled, molećivi, slomljen pogled
Vapaj da shvati da on nije loš, da takođe vapi da shvati...
On upire prstom u tu avet, drhti i kaže: "Ovo je moj sin, Mladen."
Prsti mir traže... puckaju zglobovi, ne zna sa njima šta će
Do sada je sigurno shvatila zašto su mu modre šake.
Toliko puta njima udarao zid, tresao očaj
Zar slabe ruke tako čvrsto drže očaj?
Već toliko meseci, ni da se trgne momak.
Praznim očima zuri u zid. A ona - ona ga gleda i žali
Njega i stvari u sobi, jednako sive, reči joj fali
Ali, stari čita njen pogled, oči ga ljute
On je dočepa za skute, prosu reči na nju:
"Nemoj da ga gledaš tako! Nije on lud!
Nije retard, nisam ja monstrum što te dovedoh tu!
On je samo jedan od mnogih što odoše u vojsku
A završiše na frontu. I neka je za zemlju svoju!
Al nameri se sudba, on mi strada od granate
Rešiše da mi ga vrate, ali vidi kakav je!
A najviše me boli, najviše, ovog mi krsta!
Što mu je granata raznela, vidiš, tri prsta.
Da, baš ta tri prsta! Ko da mi se sudba ruga!
Meni koji sam sve dao zemlji, zašto meni?
Branio je svuda, ono je moje znamenje u predsoblju
Al šta mi vredi sada kad on ranjen je?
Ne mogu više! Ne mogu, neću da shvatim!
Šta vrede odlikovanja, sina ne mogu da vratim!
Dao bih život zemlji, uvek! Al čemu to?
Za koje sutra, kad je isto morao i on?
Ko da smo prokleti... koji je moj dug?
Šta smo krivi? Šta hoće od nas, dokle u krug?
Ti, nemoj da glumiš, znam da si smrt!
Toliko puta su mi tvoje oči stale na put.
Sad sam te prepoznao, nije mi nešto žao
Na moju dušu je odavno crni veo pao.
Sve sam dao. Sa životom dalje ne umem.
Predajem ti dušu. Ali ni sada ne razumem."
Ona ga uze za ruke, dodir beše ko vetar.
Nežna i lepa i osmeha tako vedra
Reče mu da ne zna - jer, očima gleda
A oči varaju, ona nije smrt za njega.
Ona je san, poruka iz daleka
Lako doneta od vetra sa lepšeg mesta
Da bi mu rekla da su priče ponekad tužne
Mučne, da po tome liče na ljude
Da rukom sudbe ne ispisuje se uvek bajka
Ali nikad, nikad nije gotovo pre kraja!
Sin mu je tu, živ je. I priča nije gotova. Nije.
I onda nestade, stara zavesa se zanjiha
Starac zaplaka. Priđe sinu, zagrli ga
Poče da kopni led. U sobi beše toplije...    (Marčelo i Filteri - Tri prsta)

Rat, ne želim rat, ne želim znat uopće za taj pojam, želim ti biti brat!
Mir, ta rječ je tolko stišana, čovjek sam ko i ti, zasto me gledaš preko nišana?
Zbog čega toliko žarko želiš moju smrt, ako ti nudim ljubav, ko kartu za edenski vrt?
Ja poštujem tvog, a vjerujem u svog, drugim ga imenom zovemo
Al jedan je Bog! On te voli, On ti prašta, On poziva na dobrotu
On smije uzet život, On te drži na životu!
A što je to što u tebi potstiče zlo, da ono dobro u tom trenu tad nestane svo?
Nije raj na zemlji, imenima se puni lista za put ka nebu
Moj mene vodi preko Hrista, moje srce je humano
Ono nudi toleranciju, bez predrasuda za vjersku integraciju
Ono želi bit čisto, ono ne želi da jeca, jedno je sunce, jedno nebo, jednog Boga smo djeca!
Spas je istina! Probudi svjest dok nije kasno, ponavljam ovim rečima ako ti nije jasno!
MIR MIR MIR... LJUDI MIR MIR MIR MIR MIR...
Čemu tolika mržnja, zbog čega ti se tolko gadim, šta krivo radim?
Kraj sjebe mira sadim, al mi plod ne uspjeva
Ovde niče samo zlo! Meni krvlju natopljeno ovo tlo
Kakav osjećaj je ubit nečije dijete? KAKAV? Ne zelim nikad saznat! NIKAD!
A oni ljudi što mete, kako je njima? KAKO?
I dal se pitaju, Bože, u ovom svjetu pravde, zar imam krivu boju kože?
Dal mi vjera kriva što mi obitelj nije živa? Kom sam učinio lose? Ljudi sta se to zbiva!?
Odakle tolko izazvanih bjesova? ODAKLE? Odakle vam duše preći preko tolko ljesova?
Ne krijem, evo oprost, neće mi zacjelit rane, al ću molit da vam počne kucati to s ljeve strane.
Dosta klanja! Ustaša, balija, četnika, spasimo moral, ne dajmo da umre etika!
Dajmo djeci da rastu skupa ko da nisu stranci, zakopajmo mržnju na kilometarskoj distanci.
Naćićemo se u dobru, pružiti ruke oproštenja, al bacite oružje u ove rječi pomirenja!
Mir, mir, niko nije kriv, ma kurac nije!
Rat je bio, rat je prošo, ko zna kad će bit to prije! Pa i ne mora bit, o ratu neću repat više
Mir je svuda oko nas, a u nama ga nema niđe! Strah i nepoverenje neće isprati vrjeme.
Nema toga deterdženta da frustaciju opere.
Osim vjere i vjere u Boga, i vjere u sebe i ljubav, vjera, Bog i ljubav to me donira, odvede
A u miru sve je tiruriru nema strah, gladnija je svaka pa čak i najvjeća vlast.
Svi vole Boga, a svi ga i dalje psuju, Bog je jedan, a popizde kad tuđu molitvu čuju
Pa svojataju Boga, dele ga na moga, tvoga, naš je pravi, njihov babaroga - hare hare joga!
Kako manipuliraju, mir i Boga doziraju, nama nije dosta doza, treba nam narkoza
Mi na infuziju, care, nema ovde - treba davat, ljude učit kako pravit mira, ne ga prodavat!
Nemoš pakirat i prodavat za pedeset, on ti prirodno dođe i stane metar i šezdeset osam
A meni stane u gaćama od dvades osam. Jebi ga, kako kome...
AJMO OPET! MIR MIR MIR... AJMO MIR MIR MIR...    (Shorty ft. Edo Maajka - Apel za mir)
[ Društvo , Život , Zdravlje , Srbija , Porodica , Ljudi , Leskovac ] 28 Maj, 2012 21:19
- Robert Boldoranov je mladi čovek iz Leskovca kome je hitno potrebna transplantacija srca. Iako se već mesecima priča o tom, iako mediji svakodnevno obaveštavaju LESKOVAC o Robertovom jezivom problemu i pozivaju sve ljude da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu ovom mladom čoveku, niko se na to ne obazire. Kad kažem niko, tu mislim prvenstveno na političare, jer se par dobrih ljudi svim silama trude da pomognu našem sugrađaninu. Ali slaba vajda. Robert u džepu ima samo 5.000 evra, a potrebno mu je još 95.000 evra kako bi otišao na operaciju i spasio sebi život. Zašto sve ovo pišem? Zato što Robert Boldoranov ima suprugu i dvoje maloletne dece. Da li su njegova deca zaslužila da ostanu bez oca??? Da li je njegova supruga zaslužila da ostane udovica??? Pa gde će vam duša, smradovi?! Robert želi da živi zbog svoje dece. Da li je to greh?? Ne želim da budem ni patetičan, nit pristojan, niti jadan (kako me je jedan stočar nazvao kada sam pisao o Mileni koju je usred školskog dvorišta pregazio džip u vlasništvu političara), već želim da budem drzak, bezobrazan i maksimalno nekulturan! Zašto? Evo zašto. Dok stoka politikantska u bojama SNS-a, DSS-a i ostale bagre, pravi nered po ulicama Leskovca, preti, pljuje i ponižava sve redom, jer žele da se što pre ufuraju u lokalnu Skupštinu i zauzmu svoje funkcije s bezobrazno ogromnim platurinama, Robertova porodica lije suze i vapi za pomoć, al suze siromaha niko ne čuje, tačnije ne želi da ih čuje, nit vidi. A kako je tek Robertu? Da li znaš „gospodine“ Gorane Cvetanoviću? Da li znate, ti i tvoja rulja? Ne, ne znate. Ne znate, jer ste danima slavili vašu ništavnu pobedu na smrdljivim i dogovorenim izborima, slavili uz trubače, veselili se i radovali zbog fotelje, vlasti i para. Proseravali ste se i bacali nenormalne svote novca na vaše bestijalne hireve, a niste se setili da makar deo tih para date Robertu. Makar deo. I vi goveda iz DSS-a, što ste se slizali s lopovima iz SNS-a, pa sad zajedno pravite ršum po gradu i zahtevate, naređujete da svi šene pred vama, jer i vi želite fotelje, a ni vi se niste setili da izdvojite makar simboličnu sumu sa svih vaših višemilionskih bankovnih računa. I ti „gospodine“ Kociću, i ti Pejčiću, poltronu DSS-a (seti se kad si bio trener FK Dubočice i suprotstavljao se mnogo moćnijima od sebe, imao si ideale, imao si stav, a gde si sad?), i svi vi ostali političari, bilo da ste iz opozicije il pozicije, niko se od vas nije setio, jer vas nije briga za ljudski život. Vama su važnije fotelje. Jebale vas one!
- Šta je važnije, političari ovog mrtvog grada, ljudski život ili fotelja? Ljudski život ili funkcija? Ljudski život ili vaš usrani mandat? A???
- SETITE SE DOBRO ŠTA STE KENJALI PRED IZBORE!!!
- I KAKO SAD KAD SVE ĆU DA VAS POMENEM!!! ZGUŽVALI STE MLADOST, BRE!!
- DS, SPS, PUPS, JS, SNS, SRS, DSS, LDP, URS, NS, SDP, SDPS, DVERI i svi vi ostali govnari svih političkih pravaca!
- Ni vas manćari nisam zaboravio! Gde ste sada mantije okićene zlatom što se vozikate u preskupim autima i živite u viletinama, a sve to ste pokupovali od narodnih para!? Gde ste sada „pastiri“, „duhovne vođe“, propovednici pravoslavlja!? Gde ste sada da date novac iz vaših predubokih džepova i pomognete čoveku koji se bori za svoj sopstveni život zarad svoje dece!? Gde su sada božje zapovesti i vrline!? U kog boga verujete, vi sebični smradovi!? Nema za vas ni raja ni pakla, vi potomci Sodome!


                                     MATER VAM JEBEM SVIMA!!!

[ Društvo , Život , Srbija ] 25 Maj, 2012 17:31
Nema pesme izvan istine
Volim te
I kada bi poslali na mene životinje sa praznim očima

Volim te
I kada bi iz zemlje iskopali psa da laje na nas

Volim te
I kada bi mi budućnost premestili iza mene

I kada bi me ubili
Volim te

                          Branko Miljković – Domovini


- Mnogi su ti pisali, neki mislima, neki penkalom. Reči i molitve upućene tebi, tebi neosvojivoj, nedostižnoj, nemoj i dalekoj.
- Neosvojivoj, jer si uspevala da posle svakog udarca ustaneš i ponovo nastaviš da se boriš, da iz ruševina sagradiš dom, da iz pepela rodiš moral, da ni iz čega stvoriš osmeh, da obrišeš suze koje peku tvoju decu, da oprostiš zlotvorima čiji otisci krvavi leže na noževima zabodenim u tvoja leđa... Njihovi otisci, a tvoja krv... Tražila si neprijatelja spolja, a neprijatelj je živeo u tebi. I još uvek živi...A ti im još uvek praštaš. Praštala si kada su te gazili i krali, praštala si kada su te rušili i palili, praštala si kada su ti menjali ime, kada su ti menjali pravac, kada su te gurali u ambis... Zveri žedne krvi, pohlepni gladni para, hobi-ubice, grobari s kravatama... činili su zločine noseći sva tvoja divna i čestita obeležja, a ti si ćutala. Ćutala i praštala im onda, baš kao i sada. A one misli i ona penkala još uvek ne znaju zašto. A one molitve još uvek nad tobom vise. Neuslišene.
- Nedostižnoj, jer niko tako slobodu ljubio nije, kao što su je ljubila tvoja deca. Nedostižnoj, jer je pepeo jednog sveca utkao veru opstanka tvojoj deci iako ih je pakao pržio. Nedostižnoj, jer su sa fronta solunska mrtvi heroji mrtvu tebe oživeli. Nedostižnoj, jer su te gradili siromašnim rukama oni koji su te dušom voleli, oni koji su ti srcem pesme pisali, oni koji su bili tu i kada nisi bila svoja, oni koji su te ljubili razumom, oni koji su ti poklonili predivan jezik, oni koji su umirali s tvojim imenom na usnama... Nedostižnoj, jer ni tako veliki i silni nisu mogli da te osvoje, nisu mogli da shvate kako jedan tako mali i nejaki narod može istovremeno da plače i igra iako mu i život i smisao visi o koncu. Nisu verovali da je smrt veličanstvena kada se daje za slobodu. Nisu bili kadri da razumeju tada, kao što nisu kadri da razumeju ni sada, a ipak znaju. I zato si njima bila nedostižna, a sada si nedostižna postala i nama. Zato što ni ti više... ne razumeš.
- Nemoj, zato što si ćutala kada su tvoju decu nasilno slali u smrt. Nemoj, zato što si ćutala kada su ubice tvoju decu prebijale na tvojim ulicama. Nemoj, zato što si ćutala kada su oružje ubice uperile u tvoju mladost. Nemoj, zato što si ćutala kada je mladost odlazila. Nemoj, zato što si ćutala kada je mladost umirala. Nemoj, zato što si ćutala kada su ubice razum opcrtale kredom na pločniku, kada su ubice ubile viziju, kada su lihvari prodali parče tvoje zemlje... Nemoj, zato što si ćutala i još uvek ćutiš. Nemoj, zato što si sve to zaboravila...
- Dalekoj, jer više ne znam gde si, jer više ne znam koja te to nova-stara tama obavila. Dalekoj, jer više tvoje karakteristike nisu čestitost, poštenje, data reč, iskrenost, blagodarnost, ljubav, mir, sloboda... Dalekoj, jer tvoj opus sada sadrži mržnju, gnev, razvrat, sodomiju, pohlepu, zavist, neumerenost, zločin, zaborav... Dalekoj, jer onaj grcaj u suzama heroja koji su sanjali o tebi i tiho pevali ’Tamo daleko’, ostalo je neosvojivo, nedostižno, nemo i daleko... maštanje. Daleka si meni, Srbijo Majko, zato što si dozvolila da tobom upravlja manjina, ona bolesna, ona mentalno ćopava, ona otrovna... Daleka si meni, jer te vodi nakaza, daleka si meni zato što takvu suicidnost dozvoljavaš sebi. Daleka si, mati, postala si strana, tamo negde, tamo gde te ne prepoznajem, tamo gde ne ličiš na sebe... Takvim postupcima samo me teraš od sebe, a ne možeš ni da zamisliš kako to boli, kako to peče, kida, drobi... Da li bar čuješ te dečje suze koje molitvu ispisuju dok se slivaju niz obraze boje tvoje zastave? Da li znaš kako pati zaboravljeno dete, ostavljeno dete, dete bez imena, dete koje je majka izdala...? Da li si svesna, majko jedina, da baš ta deca beže od tebe tražeći tebe! Beže zato što te ne prepoznaju, traže te jer te vole. A tebe nema... Gde si prokleta bila?! Ka kome ponoru sada brodiš, tako sakata?! Nakaze sada drže žezlo za pravac, one nakaze koje su te osakatile. Ne prepoznaješ ih, nose kostime. Rekao sam jednom da si slepa, da su slepa tvoja deca i da je u zemlji slepih jedino oko razum. No sada shvatam da razum tebi ne odgovara, de fakto ga teraš od sebe, kao da ti koljači više odgovaraju. Ubice pretvaraš u heroje! Gamad slaviš! A oni gadosti u tvoje ime čine. Pa ti samoj sebi raku kopaš, duboku! I opet ćeš pod pokrovom leći... A kako ćeš se sutra zvati!? Koje ćeš to ime nositi, jedina mati? Na kom grobu suze za tobom da prolijem kad ti ni imena više ne znam? Bojim se... Bojim se da priznam sebi da si bila, da jesi i da ćeš ostati samo Krvava Bajka. I da je sve to bilo u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu... Prokleta bila, majko jedina! Prokleta da si slugo nakaza! Mrzim te! Mrzim te suzama koje vrište za tobom! Mrzim te srcem koje kuca zbog tebe! Mrzim te dušom koja za tobom vene! Mrzim te, jer ne mogu da te zaboravim... Mrzim te, zato što te... volim.
- Pljuni me sad! Zgazi me! Neće ti biti prvi put. Prvenac ti je što me sada tako krvnički teraš od sebe. A kuda da odem? Gde parče neba sada da tražim? U čijoj zemlji... Nemoj! Nemoj majko, preklinjem te! Previše je vršnjaka otišlo, previše njih si oterala. Da, baš ti. Tebe krivim, ti si to dopustila. Ti, jedina moja...
- I na kraju želim samo da te pitam, da li je ovde najbitnije ko se kako zove, ko je čije vere, ko je kakve boje kože, kakve seksualne orijentacije...? Ako umrem sutra, želim danas da znam da li je moja majka bila majka sve njene dece, da li je ova zemlja bila za nas, da li je bila za sve naše ljude, da li je ovo bila kuća za nas, da li je ovo bila kuća za svu našu decu...? Ako jeste, izvini. Ako jeste, oprosti. Ako nije, onda ne želim da te se sećam, čak i ako tamo ničeg nema... A ti sad idi tamo kuda te nakaze vode, i zovi se onako kako zveri nalažu. Pa kako bude...

[ Sub-kultura ulice ] 17 Maj, 2012 23:14
- Imam 100 kinte u džepu, pošo sam po pljuge, zaboravio sluške, maler, i zagoreo sam ko zaboravljena pogača! Ne znam gde bijem! U marketu preko puta moje zgrade nema meka drina. Jebem mu sirac! Izbacujem sebe iz glupe prodavnice, koja u sebi ne sadrži meku drinu, nestalo im, šta li, i preko puta gađam pogledom ekipicu kioska. E, tamo mora da ima! Jebeš kiosk bez drindže! Prelazim ulicu i zabadam se u šalter prvog kioska. „Dobro jutro!“ – kažem ja. „Podne je komšija, podne“ – kaže komšika. More, mislim se ja, ti mi se mnogo razumeš u vreme i časovnik. „Ima li meka drina?“ – upitah. „Samo tvrda“ – reče časovničarka. Tvrda tebi, pomislih u sebi i uputih se dalje. Kad odjednom – BUM! Idu 3 ribe ispred mene. Jebeš pljuge! Seks je droga! Odmah sam pogled ugravirao u njihova leđa. Tačnije dupeta, al šta sad. Nećemo valjda za slamku da se faćamo, majku mu! Dakle, idu tri ribe i jedna budala za njima. Taj sam. Ova levo živa bucka. Ne smem da se zalećem, će da me udavi sa sisama. Bacam pogled na desnu stranu, a ova tamo suva i kriva, ko grana od šljivu. Il je bila kruška. Jebem li ga. Teram pogled od desne, strah me faća, mož da pukne ona, al mogu i ja, zato ništa ne prepuštam slučaju, i prebacujem ga, mislim pogled, na ovu u sredinu. A ona – taman! Taman ribu faćam sas pogled, i kažem si na mene „ona je ta“. Oma sam ovu desno, što je bila nakriva, šljisnuo po ramenu, al onako nežno, da se ne polomi, i prodro se „YO! KOLKO IMA SATI?“. „Uplaši me stoko jedna!“ – opsova me nakrivo piče u haosu. Nisam časio ni časa već sam odmah levom rukom obuhvatio taman ribu a bucka ribi jasno i glasno reko „Ako neko pokuša da nas razdvoji, nek zna da će uništiti ljubav! I to na prvi pogled!“ A zatim sam zario svoj pogled u oko taman ribe. Desno. Onako dubinski. Čini mi se da sam joj video pete. Obe. U tom trenu sam mislio da je sve bilo gotovo, da je moja taktika bila nepogrešiva, i da samo trebam da odsecam taman ribu kući pa da padne jedna žešća seksačina na mom skrc-krevetu. Al beli bubrezi! Sledeći tren mi je saopštio da sam se grdno zajebo. Fljusnula mi je taman riba 2 šamara. Oba je smestila u moj desni obraz. Povuko sam se 2 koraka unazad, stavio gard, i glasno reko „Slušaj ženo! Neće to moći tako! Kod mene se znaje red! Kad muž uteruje traktor, žena otvara kapiju! I tuj nema koje!“ A zatim sam učvrstio gard, iz predostrožnosti, da ne dobijem opet preko pičke. A potom sam odvojio pogled. U desnom kutu stajala je bucka riba, a u levom nakriva. Bucka riba se pretvorila u psihoanalitičara i saopštila mi moju novu dijagnozu „Ovaj je mentalno retardiran“. Nakrivo piče je klimalo glavom i potvrđivalo buckinu dijagnozu. Pokupio sam pogled i vratio ga u stanje – redovno. Taman piče reče, to jest upita „Šta hoćeš ti?“ Tiho sam odgovorio „Seks“. „Šta?“ – taman piče pripremi desnu nogu. „Ljubav, ljubav“ – rekao sam jasnije. Bio sam u stanju – sranje. Gard je počeo da drhti. Bolelo me desno rame. Baš-baš dugo nisam ruku, mislim desnu, držao uvis. Nisam imao potrebu za tim. Znači, nisam bio u kondiciji. Tri ribe su međusobom isprepletale poglede. Ova nakriva je još uvek potvrdno klimala glavom. „Kurac ljubav, retardinjo!“ – reče taman piče. „Seks! Seks!“ – pokušavao sam da se ispravim. Tri pičeta od po 20 leta, otprilike, nastaviše svojim putem. Smejale su se, meni budali, i glasno uzvikivale „mentalno retardiran, mentalno retardiran“. E, jebi ga, pomislih, i gard spustih. Bolelo je. I rame i dijagnoza. „Jebeš seks! Ionako će uskoro smak!“ – dobacivao je nasmejani komša, navaljen na ogradu svog usranog dvorišta. „Hmm...“ – izustio sam. Potom sam smestio šake u džepove i pošao natrag, ka kiosk-ekipici. Kad već nije bilo seksa, bar će biti pljuganja. Duvanskog. Dok sam se približavao prvom kiosku s druge strane, pomislio sam u sebi „Život je danas baš bio sranje“. A onda mi se prikenjalo. Iz fundamenta. Da, baš pravo sranje...
[ Sub-kultura ulice ] 09 Maj, 2012 20:20


                                (Kad dobiješ inspiraciju iz komentara...)
 
- Leskovac, Bolnica za bolesti zavisnosti, ponedeljak, 08:00h, vrućina, kolona nesretnika čeka na prijem. Ja na začelju, jebiga, stigo sam poslednji, pljuga u ustima, sluške u ušima, ispod kačketa domunđavam se nešto s alter-egom dok nesretnici, koji misle da su bolesni, gledaju mene bolesnog kako đuskam uz pesmu Skaja ’Kao svinja svaki dan’ i u paranoji trpim altera kako mi kenja da sam lud dok ja njemu repliciram, iznova i iznova, da je jedini i pravi ludak u našem sveopštem ludilu zapravo - on.
- 09:25h. Konačno sam ja na redu. Skidam sluške. Pristojno kucam na vratima šrinka, čekam ono „DA“, al nečuje se ništa. 7 sekundi tišine. Ponovo kucam. Opet ništa. Nervoza mi već vrije u mudima, želim da nogom razbucam vrata i jebem mater mutavom šrinku! Alter obuzdava agresivnog mene. Smirio sam se. Sad sam totalno kul. Uljudno hvatam kvaku i otvaram vrata. U čelu kanca sedi beli mantil s ćoroskopima dioptrije jebem li ga koje, žvrlja nešto u crnom tefteru na crnom stolu koji je u apsolutno jebenom haosu. Ekran računara okrenut je ka prozoru, koji se nalaze iza leđa mutavog, u čijem odrazu vrišti slika s računara. Doca mrsi muda na jebenom fejsbuku, čijeg robovlasnika smo svi robovi, hteli to sebi da priznamo ili ne; jer masa je aspirin. Levo od vrata 4 stolice iz kojih zjapi sunđer presvučen, ovde-onde, pohabanom kožom, desno 2 stolice, drvene, kljakave, u sredini crni stočić koji jedini odaje utisak da je u tom jebenom kancu nešto živo i zdravo. Ulazim u ofis, desnom rukom zatvaram vrata, zavese se dižu, počinje predstava.
Rebel: Dobar dan!
Doktor ćuti.
Rebel: Dobar dan!
Doktor (diže glavudžu, žmiri kroz čale besnim očima, naređuje): Skini tu kapu!
Rebel: To nije kapa, već kačket.
Šrinker je besan. Skida đozluke. Nastavlja naredbodavnim tonom.
Doktor: Skini, bre, taj kačket!
Alter-ego: Otkopčaj šlic i pokaži mu kurac!
Skidam kačket i kačim ga za gajku od pocepanih farmerki, probodenim zihernadlama na 100 mesta, u koje šrinker bulji ko da je pronašo lek za sidu.
Doktor: Šta hoćeš?
Rebel: Vi ste psihijatar?
Doktor: Jesi ti lud?
Rebel: Ne znam. Došo sam da proverim. Jeste li vi psihijatar?
Doktor: Ja sam specijalista za neuropsihijatriju, psihijatriju, psihoanalitiku...
Nadalje nastavlja da jede govna, ne slušam ga jer smara, ređajući svoje kupljene diplome.
Doktor: Sedi!
Rebel (u sebi): Uh... Istera me iz kurac! Pička ti ga majčina!
Sedam, birajući najzdraviju od svih najbolesnijih stolica.
Doktor: Jesi ti narkoman?
Rebel (u sebi): Koja budaletina. (naglas): Ne!
Doktor: Alkoholičar?
Rebel (u sebi): Koji imbecil. (naglas): Ne!
Doktor: Hmm... Demencija?
Rebel: Doktore, pre no što izređate sve te termine iz udžbenika, ja bih da vam se obratim i kažem šta me muči, a vi onda vidite šta ćete.
Doktor (nervozno): Kaži.
Rebel: Noću ne mogu da zaspim, kao da me nešto...
Doktor: NESANICA! Znao sam!
Alter-ego: Jeba budalu! Ae radimo eskejp, ovaj nije u libelu.
Rebel: Ne, nije nesanica. Ja mogu da spavam preko dana, ali noću...
Doktor: Pa to ti i kažem! Nesanica! Čim ne možeš noću da spavaš to se zove nesanica. Prepisaću ti bromazepam od 3mg. To će ti pomoći da zaspiš.
Rebel: Doktore, ja već pijem bensedine, ali nije u tome...
Doktor: Kako? Piješ bensedine?
Rebel: Da, 3*1.
Doktor: Koliko dugo već piješ bensedine?
Rebel: Od ’98. god. ali...
Doktor (u čudu): Od ’98. godine!!! Pa ti si postao zavistan od bensedina!!
Rebel: Ne, doktore. Samo...
Doktor: Šta ne? Kako ne? Pa valjda ja znam! Ja sam doktor, ne ti!
Rebel: Slažem se da ste vi doktor, ali...
Doktor: Pa šta onda pričaš tu? Ne možeš više da piješ bensedine! Prepisaću ti sedmodnevnu terapiju...
Alter-ego: Ovaj je lud! Ovaj je lud!
Rebel: Znam.
Doktor: Šta znaš?
Rebel (u sebi): Ups... (naglas): Mislio sam... znam za tu terapiju i to, ali meni to nije potrebno. Meni treba...
Doktor: Šta ti nije potrebno? Šta si ti? Naučnik? Hemičar?
Rebel: Ne, samo kažem...
Doktor: Nemaš ti šta da kažeš! Ovde ja govorim! Ti, ili ima da slušaš, ili možeš da ideš tamo odakle si došao! Jel razumeš?
Rebel: Da.
Doktor: Dobro.
Mufljuz nešto žvrlja po crnom tefteru, traži mi podatak, ja mu ga dajem, mislim podatak, on traži još podataka, ja mu ih sve dajem, govnojed otvara drugu knjižetinu, crvenu, ogromnu, debelu ko biblija, opet žvrlja, meni počinje da puca kurac.
Alter-ego: Ovaj ima te smesti u Toponicu. Prekini ti to na vreme il smo ga najebali. Jel znaš ti, mamlaze jedan, šta tamo rade vama ljudima i nama nesretnicima? Prekidaj to! Smesta!
Rebel: Doktore?
Doktor (šmrlja knjigu, troši mastilo, apso-jebeno-lutno nepotrebno, ne gleda me): Šta je?
Rebel: Ja u stvari nemam nikakvih problema. Meni je sasvim dobro. Ja odlično funkcionišem ovakav kakav sam.
Doktor: Šta pričaš ti? Kako nemaš? Pa ti si tabletoman! To je bolest!
Alter-ego: Lupi ga kurcem u čelo! Sad!
Rebel: Doktore, ja nemam problem sa sobom, ja imam problem s okolinom. Ja...
Doktor: Problem s okolinom? Kakav problem s okolinom?
Rebel (u sebi): Pa ako mi makar jednom dopustiš da završim misao do kraja, jebem te usta, možda i skontaš šta hoću! Mater ti jebem, onu diplomiranu! (naglas): Pa, problem je u tome što sam ja gotovo uvek pogrešno protumačen. Šta god ja da kažem, okolina to kritikuje, cokće, ne odobrava. Hoću da kažem da je društvo u haosu, država ne postoji, ljudi su stoka... (u sebi): Uh... (naglas): Mislim, ljudi su poludeli. Ne znaju šta hoće, mrze se, varaju, zabadaju nož u leđa jedni drugima, kolju se, ubijaju... Panduri, mislim policija, diluje ho... ovaj, vlast, odnosno Vlada ništa ne čini po tom pitanju. Politika zemlje nas ubija. Mi Srbi globalno bolujemo od inata, podeljeni smo na feude, stranačke feude...
Doktor: Dosta, bre! Ti dečko nisi normalan! Kakva politika? Kakvi feudi?
Rebel: Hoću da kažem da sam neshvaćen. Sistem me namerno degradirao zato što im smetam, zato što mislim svojom glavom, zato što se stalno bunim, zato što se borim protiv nepravde...
Doktor: Šta si ti, Sveti Sava? Hoćeš da prosvetiš Srbiju?
Alter-ego: Steraj mu ga majci!
Rebel: Ne, doktore. Samo hoću da kažem da mi se ponekad učini da sam vanzemaljac, da ne pripadam ovom svetu, da...
Alter-ego: AAALLLOOOO!!!! Budaletino! Hoćeš da nas ovaj mentalni bogalj strpa u ludaru? Umukni više!
Rebel: Pa šta koj kurac da radim?
Doktor: Molim?
Alter-ego: Opalim te golim, doco! HAHAHAAAAAAA!!!!
Rebel: Ne kažem vama.
Doktor (zainteresovano): A kome kažeš?
Rebel: Šta?
Doktor: S kim to razgovaraš?
Rebel: Ko?
Doktor: Ti.
Rebel: Ja?
Doktor: Da-da, ti.
Alter-ego: Skreni temu vole! Traži mu mendileks!
Rebel: Doktore, ja sam u stvari došo da mi prepišete mendileks.
Doktor: Mendileks?
Alter-ego: Seks!
Rebel: Da. Hteo bih mendileks.
Doktor: Zašto?
Alter-ego: Kakav neopevani bilmez! Pa on ne zna! Kaži mu! Kaži mu!
Rebel: Imam u svojoj sobi veliki poster, poster u prirodnoj veličini, Avril Lavigne visi na njemu. A poster na zidu. Baš preko puta mene. Dok leškarim u krevetu taj poster gleda ravno u mene i stalno ćuti. Ja bih želeo da razgovaram s posterom, to jest da razgovaram s Avril. Ona je do jaja... mislim, ona je super ri... ima bend! Sviraju rok! Ona je skroz otkačena, ali pozitivno otkačena. Ja volim njene pesme. Ne sve, ali većinu da. Ona ima odličan vokal, bori se za mir, za ljubav, svira gitaru... Ovaj, ja sam potpuno svestan da u stvarnosti ne bih mogo da je upoznam, nikada. Zato što... mislim, čak i da mogu ja ne bih, jer... ona je poznata i slavna, ja sam anonimus, i ne volim poznate i slavne...
Alter-ego: Hoćeš li više da pređeš na stvar, pička li ti materina! Koga boli kurac za tebe i tvoje mišljenje!! Ta pička treba meni! Ja hoću s njom da se zajebavam, ti si tu samo statista, posmatrač. Al mi treba tvoj mozak pod mendileksima da bi trip dobio smisao. Meni treba taj doživljaj! Ti se ionako ložiš na onu fufu iz kraja...
Rebel: Nije ona fufa, magarče jedan!
Alter-ego: Kako nije? E klenčugo jedna. Pa šutnula te, bre, ko pačavru! Sad se jebe ko zna s kim, a ti i dalje veneš...
Rebel: Ne seri, bre!
Doktor (veoma zaintrigiran): A kako se zove osoba s kojom razgovaraš?
Rebel: Ko razgovara?
Doktor: Ti.
Rebel: Ja?
Doktor: Ti-ti. S kim razgovaraš?
Rebel: S kim razgovaram?
Doktor: Pa to ja tebe pitam. S kim razgovaraš?
Alter-ego: Skreni temu! Skreni temu!
Rebel: Ja smatram da su kuvana jaja mnogo zdravija od prženih. Pržena imaju zejtin, mislim ulje, i ta zapržotina...
Alter: Al si našo temuuuu... U krasnu materinu pizdu! Mendileks je tema! Morončino!
Rebel: Meni zapravo treba mendileks.
Doktor: Da bi pričao s posterom?
Rebel: Da. Ne! Ne s posterom, već s osobom na posteru.
Doktor: Da, to sam i mislio.
Rebel: Šta ste mislili?
Doktor: Ko?
Rebel: Vi.
Doktor: Ja?
Rebel: Da-da, vi.
Doktor: Ja smatram da psihologija, kao prirodna nauka...
Rebel: Mislite društvena?
Doktor: Šta društvena?
Rebel: Pa nauka. Psihologija je društvena nauka, ne prirodna.
Doktor: Pa ja nisam rekao društvena, nego empirijska.
Rebel: Šta empirijska?
Doktor: Pa nauka.
Rebel: Koja nauka?
Doktor: Psihologija, bre!
Alter: Dobro je, dobro je. Pusti ga sad.
Doktor: Hoćeš ti da slušaš ili nećeš?
Rebel: Hoću.
Doktor: Psihologija je, dakle, empirijska nauka koja se bavi proučavanjem ljudske duše. I ja smatram da je ona u 21. veku veoma napredovala...
Rebel: Psihologija je hipotetika.
Doktor: Molim?
Alter: Dupe ti posolim! HA!
Rebel: Kažem da je psihologija čista pretpostavka.
Doktor: Kako to misliš pretpostavka?
Rebel: Pa ono, može da bude ali ne mora da znači.
Doktor: Šta, bre, ne mora da znači?
Rebel: Pa da je to - to.
Doktor: Šta to?
Rebel: Torbe.
Doktor: Torbe?
Rebel: Lopovi!
Doktor: Medicinska sestra?
Rebel: Seks!
Alter: Hahahaaaaaaaaa.... Dobro je, jarane. Odmori malo.
Doktor: Ti boluješ od jedne bolesti koja se zove shizofrenija. Ti si pocepana ličnost. To je...
Rebel (u sebi): Al si me prosvetioooo... (naglas): Meni u stvari treba samo mendileks. Prepišite mi to pa da palim.
Doktor: Šta će ti mendileks?
Rebel: Želim da popijem 3 komada, da legnem u krevet i tripujem kako pričam s Avril. Pod mendileksima su halucinacije do jaja!
Doktor: Molim?
Rebel: Mislim, kad popijete mendileks, i kad on, za jedno 20-ak minuta, krene da šljaka, onda se u vašem mozgu, to jest mom mozgu, odigravaju zajeb... ovaj, čudesne ekskurzije. Avril počinje da se mrda, da maše, da skakuće, priča, smeje se, smejem se i ja, ludi smo oboje, zaboravljamo na gorku stvarnost, uranjamo u neistraženi svet mašte i ništa nas drugo ne zanima sem dobrog provoda. A što je glavna fora, zarad tog super provoda, ja uopšte ne moram da ustajem iz kreveta. To je čudo!
Doktor: Ti si narkoman! Sestroooo!!!
Alter: Beži! Beži!
- Momentalno sam skočio s raspale stolice, proleteo kroz vrata ofisa šrinka, izleteo iz Bolnice za bolesti zavisnosti i bežao kurcem bez obzira. Ne sećam se baš svega. Sećam se samo da su vozači trubili, prolaznici se sklanjali od mene, onako unezvereni, kerovi lutalice su mi svojim tužnim pogledima govorili „sad znaš kako je nama“, alter je urlao na mene „nisi uzo mendileks, nisi uzo mendileks“, ugazio sam u nečije vnogo, smrdelo je gadno, vene su mi pulsirale ko blesave... Ne znam ni sam kako sam se dokopao do gajbe, ali kad sam ušo unutra i upao u moju kuntač sobu, ugledao sam samog sebe kako bezbrižno spavam. Samo što se nisam šlogirao! Pa to je nemoguće! Počeo sam da drhtim, da se tresem, tornado je brisao sve u mom mozgu, kolaps mi se približavao hiper-brzinom! Najednom je sve postalo belo. Nigde ničeg. Samo belina. Mene nema nigde. Ne postojim. Ne znam šta se koj kurac dešava! Izgledalo je ko da sam umirao. Ne! Izgledalo je ko da sam već mrtav i jebeno beo! I jebeno leden ko glečer! Šok saznanja! A onda sam se probudio, sav u znoju okupan, i shvatio da sam sve to samo... sanjao. Uh. Gadan san. Košmar! Zajeban košmar. Dok sam polagano ustajao iz kreveta i skidao znoj sa čela, neko je zazvonio na moja vrata. Iscimao sam se. Srce mi je preskočilo. Nerado sam otišo da otvorim vrata dok sam sam sebe psovao u guzicu što sam uključio prokleto zvono. Bilo je super dok nije radilo, a sad... Došo sam do ulaznih vrata i otvorio ih. BUM! Pred vratima su stajala 2 kera i 4 bela mantila s onom belom košuljom što se zakopčava na leđima... Nisam imao kud. Nisam mogo da bežim. Stajao sam ko ukopan. Zaleđen. Kroz moždanu koru proletela mi je samo jedna misao: „šta je u stvari bio san, a šta java“. Dok su mi navlačili belu košulju, sve što sam uspeo da kažem bilo je:
- Jebem mu ježa! Zar opet!?
[ Sloboda ili ništa! ] 02 Maj, 2012 14:18
- Ovo je priča koju vrlo rado pričam. To je priča o SLOBODI MIŠLJENJA zvanoj Ria. Ona, inače, trenira odbojku, polomila je prst, ona je treća, iz hemije, ne zna da skuva čaj, otkačena je ravno do skroz, ali ta glava ima perspektivu, te s toga ja uvek pratim njene članke, člance, mislim čitam njene postove, odnosno fan sam njenog bloga. A biti će tu i još koječega, mnogo štošta. Dakle, priča ide ovako...

Ria: Ja gledam Sunđer Boba! Ja obožavam Sunđer Boba!
Sunđer Bob: Ja sam glavni baja u tom crtaću!
Ria: Jupi! Jupi! Jupi!
Patrik: Jel misliš što ja mislim?
SB: Ja sam glavni baja u tom crtaću!
Lignjoslav traži labelo.
Ria: Odkaznila sam se!
Patrik: U-hu! U-hu!
SB: Ja sam glavni baja u tom crtaću!
Ria: Mama mi je zabranila da koristim mob.
Lignjoslav zvera u nebo.
Štrumfeta: Meni zaista nije jasno šta ja tražim ovde.
Ria: Ja sam štrumfeta!
Štrumfeta je zbunjena.
Draguljče: Ria, ti si ja. Mislim, ja sam ti. Ti si ja. Hihihi... Razumeš?
Ria: To mi i mama kaže!
Patrik: Jel misliš što ja mislim?
Lignjoslav čeprka nešto po WC-šolji.
Ria: Meni je smajli baš super! :)
Draguljče: Hihihi...
Štrumfeta: Ja ne pripadam ovom Hadu.
Ria: Lignjoslav, Lignjoslav, Lignjoslav sam ja!
Lignjoslav zbunjeno gleda u Sunđer Boba.
SB: Ja sam glavni baja u ovom crtaću.
Patrik: U-hu! U-hu!
Štrumfeta: Veliki štrumfe! Veliki štrumfe! Upomoć! Upomoć!
Ria: Komp mi baguje!
Ria: Komp mi baguje!
Ria: Komp mi baguje!
Dmc: ria, bićeš banovana.
Patrik: Jel misliš što ja mislim?
Ria: I’m here!
Ria: I’m here!
Ria: I’m here!
Dmc: ria, bićeš banovana.
Ria: Zašto?
Ria: Zašto?
Ria: Zašto?
- Dmc briše ria1998 sa foruma i blog SLOBODA MIŠLJENJA, i tim putem uskraćuje mladima da iskažu svoje mišljenje. (Znači, jedan te isti post možete objaviti hiljadu puta i niko vam nikada neće reći niti jednu jedinu reč, ali zato komentar ne smete ponavljati više puta. O ne, nikako ne! Jebena kontradikcija! Kontra - sve je suprotno, dikcija - zvuči umorno!) Dakle, SLOBODA je za neke još uvek misaona imenica, oni neshvataju njeno značenje, ne razumeju je i ne dozvoljavaju njeno ispoljavanje i uživanje. Kad već oni ne mogu, ili ne umeju, onda ne može - niko!

Patrik: Jel misliš što ja mislim?

- „Mržnja je osećanje koje vodi do izumiranja vrlina.“
- „Kada je naša mržnja suviše snažna, spušta nas ispod onih koje mrzimo.“
- „Ako mrzite nekoga, mrzite u njemu ono što i sami posedujete.“
- „Dovoljno je da jedan čovek mrzi drugoga pa da mržnja, malo-pomalo, zahvati celo čovečanstvo.“
- „Kada se sveti, čovek je isti kao i njegov neprijatelj; ali ako se ne osveti, onda je nadmoćan.“
- „Nema časnije osvete od one koja se ne izvrši.“
- „Velikodušnost je uvek retka, ali je glavna komponenta svega onoga što svet čini lepšim, i jedini protivotrov pomami za osvetom koja, zasigurno, uvek od zla pravi gore.“
- I na kraju:
- „Kad u apoteci savesti nemaš serum protiv pakosti, jedino u tuđoj propasti sebi nađeš radosti.“

Dmc: ...
Rebel: Ko ga jebe!
Branislave: KO GA JEBE!
Dmc: branislave, nemoj da pišeš velikim slovima, bićeš banovan.
Branislave: ŠTO? DA SE NE POTROŠI KOMPJUTERSKO MASTILO?
Rebel: Ma ko ga jebe!
Dmc: ...

PS - Nastaviće se... Ako ne budem banovan. Ili obrisan.

Dmc (u sebi): :)))  bićeš, bićeš...  :)))  banovan, banovan... :))) obrisan, obrisan...

 
 
"
 

Da li smo skontali ko je ovde gomila nesklada??