- Nalepio sam tekstove da čitate, ako umete, i da shvatite, ako možete. Jer lepio sam spotove, neke od njih čak i s lirikom preko klipa, al su vaše uši onda bile gluve. Sada se nadam da barem vaše oči neće biti slepe, tačnije, da vaš razum neće biti slep, i da će uspeti da skonta, ako postoji...

Od druga do druga
Od drage do drage
Od grada do grada
Provodim vijek.
Rasut u komade
Vezan samo pjesmom
Sebi i životu
Tražim smisao i lijek...
I moja ruka će se pružiti ka nebu
Zahvaliću se Bogu na belom hlebu!
Boga nema među lošima, moj Bog bez imena
Gleda isto svakoga, jednakog sa istima!
Moj Bog je istina i može da nam pomogne
Da isplivam iz mutnoga, domognem se obale
Vazduha da udahnem kad poplave nas poplave!
A odavno nas vuku dole, žele da nas podave!
Ja ne verujem tebi jer moj Bog ne laže
On kaze, ne brini, samo guraj ne daj se!
Oni vole đavola, ne daj da te prevare!
Nikada ne predaj se kad grmi ili seva sve!
Pusti neka reka teče, nekad plivaj uzvodno
Nekada po kamenju, nekada je udobno!
Zahvali se iz duše, jer je ljudi jako malo
Pokaži im koliko ti je stalo... i nek crknu!
Oružje ne govori, ono samo razdvaja
Mržnja je u ljudima i svaku glupost napaja!
Mene to ne zanima - glavu sam okreno
Al oči ja ne zatvaram - nisam tolko skreno!
Još uvek cujem da doziva nas isto
Evo tu je... i zato pišem ovo pismo!
Čitajte kad umrem, jer rođen sam da budem
I u sve to ja se kunem! Razumeš?
Ovo nije moja zemlja, ja nisam ovde rođen
Ovo je za druge - ja rođen sam de dođem!
Gde su moji ljudi - tu je moje mesto
A Bog nek mi sudi, bar od njega gubim!
Jako mi je žao što me neće čuti drugi
Za mene ste vi ludi, neki čak i nisu ljudi
Zato umri i nosi se, al moj vetar ti ne osećaš u kosi, bre!
I nemojte se ljutiti na mene što sam iskren
Oprostite na svemu, al ja sam pismen!
Mene ne možes da prevariš - unosiš mi blato
Kaljave ti čizme i ta sekira na pragu što ti kisne!
Ja je vidim, i ja se stidim, ne sebe, vec se stidim tebe
I ostaćeš na kraju sam - ko te jebe!
Brate zajebo si druge ali mene nećeš, ili ne smeš!
Moj Bog će vas kazniti, đubrad neka trunu
Što pobili ste narod, grešan sam - nek umru!
Kad znali ste da gurate u jamu pored drveta
Na grobu će vam biti cveća saksija, al uvela!
U čije ime ste ubijali? U MOJE NISTE!
U čije ime ste ih poklali? U MOJE NISTE!
Vaše ratove ste vodili - MOJE NISTE!
Ludilo!!! I sve ste ih dobili! A ja izgubio...

Od druga do druga (od druga do druga!)
Od drage do drage (od drage do drage!)
Od grada do grada (od grada do grada!)
Ja provodim vek, brate!
Rasut u komade (ja sam rasut u komade!)
Vezan samo pesmom (vezan samo pesmom!)
Sebi i životu (ja, ja) tražim smisao i lek!   (Ikac - Rasut u komade)

I noćas gledam u zvezde. Pitam se, šta je sudbina?
Drhtaj u grudima. Zemlja večito žedna za suzama
I bol što obuzima. I noćas čekamo Godoa na stepeništu metroa
-sanjam sivo. A sanjao bih život...
O Bože, čije to grehove skupo plaćamo? Čije dugove vracamo?
Svi uzaludni ratovi, kišni dani bez duge
Mladi životi na koje su čekale neke nove pruge
Više ne gledaj svoj dom anđele! Umrećeš od tuge!
Zbog lažnog rodoljublja vršnjaci su ginuli a nisu ni krivi 
O Bože, ja priznajem, ja sam PIčKA - ja volim da živim!!!
A slike mašu sa zidova, iako kažu da vreme leti
Molim se suncu da nas se ponovo seti.
I kunem se Bogom, vala, nema tog ideala vrednog mog jedinog života!
Svi veliki filozofi-utopisti - hvala
Al mene ne teši ta spika o patriotizmu, dogme i lažne nauke.
Ja znam da mrtvi plaču, jer srcem čujem jauke!
Jecaju i kunu, pitaju "Zašto? Jel bilo vredno?"
Jel bilo vredno? Reci to majci što je izgubila jedino čedo!
A mi i dalje živimo bedno i u očaju
Suze za raju u starom kraju. Celom svetu! Nek znaju!
Nek znaju da se ovde pucalo i plakalo iz istog očaja!
Nek znaju da ni dan danas ne znamo ni razloga ni značaja!
Rokao sam mikrofon u Tuzlu, primili su me kao brata
Pa svima je dosta rata! Mržnja nije naša, već nam je data!
O tata, reci zar danas treba da mrzim Hrvata ili Muslimana?
Pa sve nas muči ista rana iz starih dana!
Ljudi su ljudi, bez obzira sa ovog ili onog meridijana.
Iste nas stvari plaše... Oprosti nam grehove naše...
E, Marčelo...
Jadno je naše i povodljivo stanovništvo.
Čovek kad ništa nema, najlakše mu prodat zajedništvo.
Opet je uplakan cijeli Balkan
Imamo velke nacije sa malo mozga.
Tvrde očeve i vođe - oni su nam ko droga
Cijelo vreme biramo loše sisteme
Dragi moji ljudi, pa vrijeme je da se krene!
Neću više metke da ispucavam za sumnjive pretke!
Neću cijeli život da živim početke!
Mamu vam jebem! Đe god da krenem - u Evropu
Ljevo, desno, napred, iza - treba mi viza!
I naša je glupost strah i neodlučnost.
Većinska želja da smo u mentalitetu sela.
Taman dobro krenemo - pa u mržnju skrenemo
Nemamo strpljenja za nove, pa onda venemo
Zaboravili smo kako se smijat. Ti mišici na licu
nam se jednostavno ne miču.
Hej, evo ga! Kad estradu vidim
I opet nestane... Kad se sjetim đe živim...

Oče naš! 
Ja nisam taj što zna, al nadam se da bar ti znaš
Otkud toliki bol, suze i strah?
Pepeo pepelu i prah opet postaće prah
Al niko neće znati što je na brata pucao brat...   (Marčelo ft. Edo Maajka - Suze)

On je mlađi, rodio se kasno i nije mu jasno
Zašto otac govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe
Kako da objasni da voli baš nju! 
Baš srpkinju! Baš Milanovu kćer!
Kako objasnit ocu u kojem je bio geler
Kojem su cijeli odred pobili Srbi
kako objasnit tigru koji je uvijek išo prvi
Da je rođena u Zagrebu '85 
Isto ko i on, i da sada nosi baŠ njegovo dijete?
Trebaće starom Ksanaksa, ko i njoj piva 
Onda kad je sve počelo, kad je sa njim na maturancu bila.
Oni su urbana djeca, briju na exove i na partye
Ne zanimaju ih hvidre ni komunisticke partije
Oni vole samo Dinamo, i Eddyja i Dusa
Pacifisti bojkotiraju sve sto je Made in USA.
Oni su metropola akvarius, oni su radio 101
Da ih pitaš ko je predsjednik, oni će ti reći: ne znam.
Kasno je za pobačaj, iskreno oni pobačaj ne žele 
Vole se ludi maturanti, svoje dijete žele!
Imam plan, reče im, tata i mama, ovo je Ana
Tako je svejedno svi zovu, prešutiće da joj je puno ime Milana.
Al ne, ne, saznali bi oni to kad tad
Stari voli kad sam iskren, zato im idem to reći sad, sad, sad!
Travno, zgrada, liftom do četvrtog kata
Prezime Marušić, njegova mama im otvori vrata.
Dobro veče! Bok mama! Fino miriše ti sarma
Ovo je moja djevojka!
Drago mi je, gospođo, ja sam Milana!
Ja sam Marija! Vi uđite sad će večera, vi se poslužite
Tak si zgodna, idite za stol, ja ću doći odma!
Za stolom stari sa Žujom puši Kolumbo cigarete 
Na zidu Franjo spomenica, iz rata bajonete
Koga to moje oci vide?! Faljen Isus, sine!
Muški stisak ruku koje se znoje, i pitanje: koje je ime tvoje?
Milana, ona reče blago, i stvarno mi je drago 
Prezime nije bitno. Ma bitno je, mala, bitno!
Dovodiš mi četnike u kuću! Mali, imas muda!
To nije sve, stari! Milana je sa mnom i trudna
Vec treći mjesec, dosli smo reći vama 
Pa onda idemo do njenog oca Milana i njezine mame Jele.
Franjo, to je njihov život
Nek naša djeca rade što god žele!
Došli smo reći, mama 
Prvo vama da ćemo se vjenčat! 
Ako ćeš se s njom vjenčat
Onda, mali, možeš komotno odjebat iz stana
A obojica znamo da nemaš kamo!
On se samo diže sa stola, pogleda Milanu i reče:
Milana, hajmo, hajmo u pičku materinu odavde!
Ivane, stani!!!
Ivan stade, otac na koljena pade
Otac pade u plač, u desnoj ruci mu osigurač
Otac jeca, u lijevoj ruci bomba mu iz Kragujevca
Srce ga škljeca i kaže:
E ne i moja djeca!
Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče 
Ili srpsko unuče da imam
Isto bi me bolilo, isto bi me ubilo!
Slušaj me, tata! Pun mi kurac više i tebe i rata!
I ustaša i četnika, i partizana i domobrana! 
Ja volim nju više nego ti domovinu!
Tuđmana i generale! Ja volim nju i boli me kurac za ostale!
Ona je moj bljesak! Ona je moja oluja!
Moja crkva i papa! Ona je moja spomenica rata!
Unprofor prevlaka, ona je moja haška klupa!
Ona i dijete su mi bitniji nego ti i mati i sve to skupa!!
Otac se skameni, otac se ne miče, otac zanijemi
Marija mu, žena, smirujuće stišće šakama ramena
U sobi muk, jedini zvuk dolazi sa linije 
Svira linija Mate Bulić i pjesma 'Gori Borovina'.
Gori, gori, mater joj jebem!
On gori dok gleda sina kako ga ne jebe ni pet posto
On je naprosto sretan sa četnikušom
Gleda svog Ivana, svoje dijete
Kako je hrabar i odvažen ko on devedesete.
Ali nije on za dom spreman, on ga napušta spremno 
I nije mu svejedno, živjeće bez pomoći mame i oca
Ponosan, ali u strahu, s Milanom napušta.
Na ulicu Božidara Magovca Travnog, drži Milaninu šaku čvrsto
Volim te, kaže klinac klinki
Biće sve u redu, vjeruj mi, no sikiriki!
Ivan se poče derat: ne, ne, ne, neee!!! 
Čuli su eksploziju kragujevke na ulasku u Utrine 
Malo prije HG-spota Ivan se jecajući smota 
Na zagrebački asfalt sad, ko da zna šta je rat...   (Edo Maajka - On je mlađi)

Teorija zavere u lobanji jednog sajka
Gajtan do majka – daj ga, pa hajka!
Tajfunu ravan – taj sam za gamad
Antraks za ljaksad – strašna je farsa
Sav kajmak iz kasa daj nam jer glasam iz sveg glasa!
I šta sad? Cunamija i sarsa za sav taj narodni vapaj
Pa skapaj, nacijo raka! San satkan akcijom štaka
Ćopavih rodoljuba! Zar sam sramota roditelja
Ako ne jebem ratove jer svaki ima reditelja?
Seri, tebra, svedi me na izdajnika naše "više rase"!
Ljudi bre, vama je smešteno, al vam ladovina paše.
Anketa s mitinga radikala: "Cela planeta srpska, vala!"
Samo se sluša Alka Kurvica s ružičastog kanala
Al zato na kolac Marčela i ribu iz Elementala:
"Ma kakvo ’Bekstvo’,tralalala – njihova ruka nas je klala!"
Što se mene tiče, nabij disk o kurac, al nisi mudrac
Jadni disko buraz, tvoja zika i tvoj stav koji furaš
Ja bih čistkom sve vas! Gistro za neku Srbiju urlaš
A ne znaš ni jedan običaj, ikona ti služi za ukras!
Ne znaš gramatiku, ni motiku – sad modernica vodi puk
Samo laganica godi mu, a godinama muda u procepu!
Iskreno zgrožen svim tim – ja i moj bunt smo dream-team
I veći sam patriota iako po mitingu ne zviždim!
Bolje prouči poreklo, tebra. Dosta igara bez leba!
Taj Karić nek safta glavić, i sva bajka o "narodu s neba"!
A gde je tu ZEMLJA? Dilema: šta bi rekli moj i tvoj deda?
"Sećanja blede na herojska vremena..."
Ja kažem - ne baš! Rekli bi: "Samo deco ne ginite radi reda
sve je to partija šaha, armija pešaka strada za megdan!
Nikada više, kao Edgar! Ikara kliše – karasevdah:
Nećeš leteti sve dok vučeš sidra, vučeš, a ne znaš!
Komercijalni predah za mentalne snobove
Jer ne shvataju da imamo i lepše stvari za ponos, nego grobove!
Svi smo senke prošlosti
Sutra je juče, gde smo danas ja i ti?
Dal su 'svetli grobovi'?
Ili su mrtvi već odavno umorni?
Svi smo senke prošlosti
Sutra je juče, gde smo danas ja i ti?
Dal su 'svetli grobovi'?
... ili su mrtvi umorni?
Ako je otadžbina majka, fakat fura čedomorstvo.
I eto, otad imam taj gard, lakat guram, sve dok moj grob
Ne bude bio isklesan – trans-ekspres za nebesa
Al neću biti tako besan da i odozgo kunem sinove
Da dižu ralo i volove i sebi zabijaju klinove i auto-golove
Za činove i šatro-govore – kao, mirno je a samo ponor je sve što vidim!
Deset godina dug fitilj! A opet je prošlo 5, pa budi ranije dovitljiv!
"Opet onaj reper! Stereotipno sere on!"
Steram ti ga kroz tvoj stereo u sterilni mozak s teretom!
Ste rekli Bog? Taj mobilni pretplatnik nije dostupan
Mnogo smo ga cimali, a bio je strpljiv i postupan:
"Oče, vidiš! Očevidac si! Oče, vidaj me! Oče, koče siroče..."
A predsednici bi rat – pa neka se počne!
I onda bude – šta? Dal ti se pali prokleta lampica!
Nemaš da trampiš šta – ili život il zgarišta!
Dal ti se zgadi sad sav taj moderni rat haj-faj?
Pokreni sat, daj mat! Po meni je kraj za epohu starih kazaljki
Reci mi što smo sakati? Dal vredi plakati sad kad smo sve izgubili?
Jer, nema "Velike Srbije". Nema Kosova.
Ubili su nam čoveka s vizijom pa sad supu kusamo vuljuškom
jer imamo (ŠTA?) aplauz za kalauz, karakter što voli uživo 'Counter'
Plus, kućni video blokbaster: Severinu & Suzanu - da nam bratstvo i jedinstvo vrate
U sekundi, bivša juga drka i opet smo braća, brateee!!!
Dakle, mi smo cigani ko u onoj pesmi od Azre.
Dajte daire il ću sam da ih maznem – a dokle?
Neću da Srbija ima snage, ja bih da ima pameti! 
Ako nas mrtvi vole, to su njihovi stvarni zaveti!
Možda nam moto nije bonton, al imamo predivan jezik!
Predivan folklor! To je moj ponos, kapiš!!            (Marčelo - Senke prošlosti)


Trošna vrata, cijuk šarke. Modra šaka blizu kvake.
Sekund oklevanja, ko da starca grizu tajne
Stvari nisu sjajne kad se jave takne.
Java valja mrak preko tog praga
Cura steže dana trag, pre no što sazna
Gde je to došla i zašto je tu
Šta bi joj rekli ovi memljivi zidovi što ih hrani muk?
Odlikovanja, puške, predmeti takvi svud.
Treba im svetla da zasvetle, al u tami su
Sami za sebe, čini se da tako mali su
Svedoci ponosu i zanosu, stvarima što ga zbunjuju danas.
Pored njih, pognute glave korača. Ona za njim
Ćutke, niko da pusti ni glasa.
Ali, tišina svakako beše od stakla
Bilo je pitanje časa kada će pući u param-parčad!
I napokon, ulaze u sobu. Stari se smeši, guta knedlu, sa njom i teskobu.
O da samo može! Grimasa je taj osmeh.
Stid ga sede kose. Gadan je sam sebi, a ne ume bolje
Iznajmiti kurvu sa sina - do vraga, Bože!
Koliko loše, koliko gore ovo još može!?
A ona? Da li bi shvatila, uopšte?
Morbidni dar, muška stvar, a ipak ispod kože žmarci tutnje
Grebu, prave procep, jave bonsek ga kasapi u froncle.
Njoj šalje pogled, molećivi, slomljen pogled
Vapaj da shvati da on nije loš, da takođe vapi da shvati...
On upire prstom u tu avet, drhti i kaže: "Ovo je moj sin, Mladen."
Prsti mir traže... puckaju zglobovi, ne zna sa njima šta će
Do sada je sigurno shvatila zašto su mu modre šake.
Toliko puta njima udarao zid, tresao očaj
Zar slabe ruke tako čvrsto drže očaj?
Već toliko meseci, ni da se trgne momak.
Praznim očima zuri u zid. A ona - ona ga gleda i žali
Njega i stvari u sobi, jednako sive, reči joj fali
Ali, stari čita njen pogled, oči ga ljute
On je dočepa za skute, prosu reči na nju:
"Nemoj da ga gledaš tako! Nije on lud!
Nije retard, nisam ja monstrum što te dovedoh tu!
On je samo jedan od mnogih što odoše u vojsku
A završiše na frontu. I neka je za zemlju svoju!
Al nameri se sudba, on mi strada od granate
Rešiše da mi ga vrate, ali vidi kakav je!
A najviše me boli, najviše, ovog mi krsta!
Što mu je granata raznela, vidiš, tri prsta.
Da, baš ta tri prsta! Ko da mi se sudba ruga!
Meni koji sam sve dao zemlji, zašto meni?
Branio je svuda, ono je moje znamenje u predsoblju
Al šta mi vredi sada kad on ranjen je?
Ne mogu više! Ne mogu, neću da shvatim!
Šta vrede odlikovanja, sina ne mogu da vratim!
Dao bih život zemlji, uvek! Al čemu to?
Za koje sutra, kad je isto morao i on?
Ko da smo prokleti... koji je moj dug?
Šta smo krivi? Šta hoće od nas, dokle u krug?
Ti, nemoj da glumiš, znam da si smrt!
Toliko puta su mi tvoje oči stale na put.
Sad sam te prepoznao, nije mi nešto žao
Na moju dušu je odavno crni veo pao.
Sve sam dao. Sa životom dalje ne umem.
Predajem ti dušu. Ali ni sada ne razumem."
Ona ga uze za ruke, dodir beše ko vetar.
Nežna i lepa i osmeha tako vedra
Reče mu da ne zna - jer, očima gleda
A oči varaju, ona nije smrt za njega.
Ona je san, poruka iz daleka
Lako doneta od vetra sa lepšeg mesta
Da bi mu rekla da su priče ponekad tužne
Mučne, da po tome liče na ljude
Da rukom sudbe ne ispisuje se uvek bajka
Ali nikad, nikad nije gotovo pre kraja!
Sin mu je tu, živ je. I priča nije gotova. Nije.
I onda nestade, stara zavesa se zanjiha
Starac zaplaka. Priđe sinu, zagrli ga
Poče da kopni led. U sobi beše toplije...    (Marčelo i Filteri - Tri prsta)

Rat, ne želim rat, ne želim znat uopće za taj pojam, želim ti biti brat!
Mir, ta rječ je tolko stišana, čovjek sam ko i ti, zasto me gledaš preko nišana?
Zbog čega toliko žarko želiš moju smrt, ako ti nudim ljubav, ko kartu za edenski vrt?
Ja poštujem tvog, a vjerujem u svog, drugim ga imenom zovemo
Al jedan je Bog! On te voli, On ti prašta, On poziva na dobrotu
On smije uzet život, On te drži na životu!
A što je to što u tebi potstiče zlo, da ono dobro u tom trenu tad nestane svo?
Nije raj na zemlji, imenima se puni lista za put ka nebu
Moj mene vodi preko Hrista, moje srce je humano
Ono nudi toleranciju, bez predrasuda za vjersku integraciju
Ono želi bit čisto, ono ne želi da jeca, jedno je sunce, jedno nebo, jednog Boga smo djeca!
Spas je istina! Probudi svjest dok nije kasno, ponavljam ovim rečima ako ti nije jasno!
MIR MIR MIR... LJUDI MIR MIR MIR MIR MIR...
Čemu tolika mržnja, zbog čega ti se tolko gadim, šta krivo radim?
Kraj sjebe mira sadim, al mi plod ne uspjeva
Ovde niče samo zlo! Meni krvlju natopljeno ovo tlo
Kakav osjećaj je ubit nečije dijete? KAKAV? Ne zelim nikad saznat! NIKAD!
A oni ljudi što mete, kako je njima? KAKO?
I dal se pitaju, Bože, u ovom svjetu pravde, zar imam krivu boju kože?
Dal mi vjera kriva što mi obitelj nije živa? Kom sam učinio lose? Ljudi sta se to zbiva!?
Odakle tolko izazvanih bjesova? ODAKLE? Odakle vam duše preći preko tolko ljesova?
Ne krijem, evo oprost, neće mi zacjelit rane, al ću molit da vam počne kucati to s ljeve strane.
Dosta klanja! Ustaša, balija, četnika, spasimo moral, ne dajmo da umre etika!
Dajmo djeci da rastu skupa ko da nisu stranci, zakopajmo mržnju na kilometarskoj distanci.
Naćićemo se u dobru, pružiti ruke oproštenja, al bacite oružje u ove rječi pomirenja!
Mir, mir, niko nije kriv, ma kurac nije!
Rat je bio, rat je prošo, ko zna kad će bit to prije! Pa i ne mora bit, o ratu neću repat više
Mir je svuda oko nas, a u nama ga nema niđe! Strah i nepoverenje neće isprati vrjeme.
Nema toga deterdženta da frustaciju opere.
Osim vjere i vjere u Boga, i vjere u sebe i ljubav, vjera, Bog i ljubav to me donira, odvede
A u miru sve je tiruriru nema strah, gladnija je svaka pa čak i najvjeća vlast.
Svi vole Boga, a svi ga i dalje psuju, Bog je jedan, a popizde kad tuđu molitvu čuju
Pa svojataju Boga, dele ga na moga, tvoga, naš je pravi, njihov babaroga - hare hare joga!
Kako manipuliraju, mir i Boga doziraju, nama nije dosta doza, treba nam narkoza
Mi na infuziju, care, nema ovde - treba davat, ljude učit kako pravit mira, ne ga prodavat!
Nemoš pakirat i prodavat za pedeset, on ti prirodno dođe i stane metar i šezdeset osam
A meni stane u gaćama od dvades osam. Jebi ga, kako kome...
AJMO OPET! MIR MIR MIR... AJMO MIR MIR MIR...    (Shorty ft. Edo Maajka - Apel za mir)