Zašto? Zašto uvek pitanje to moram da postavljam sebi i drugima?

Zašto to zašto nije samo zato da bude jasno svakom!

Zar nismo kroz pakao sami sebe spalili vatrom?

Zar nisam šakom prozvao stranca bratom?

Tom štakom podupiro noge da hodam samo pravo

Mislim tom glavom, imam ključ samo tragam za bravom

Spojenih dlanova, u braku sa snovima molio molitvom

Hranio istinom, rodio bunt da bi pravdu nazvao smakom!

A zašto to tako? Praznim penkalom pokušo da napravim slalom

Kroz papir, a samo linije koje ne vode nikud, tad prazna je ćud

Hodaš svud, silan trud, a na kraju pored budale ispadneš još i lud!

Pa kako da kažem „Dobrodošli“ u zemlju bez pruge

Gde vladaju samo kuge, bolesti duge, a nigde šarene duge

Nema svetla na kraju tunela, od rođenja do opela ne rade vijuge

Po noktima kucamo eksere, za dušu pijuke, čuješ te jauke

Iz prepune jaruge, dani tuge, noći muke, ljudi ljige

A nikako to bolje sutra da stigne! A brige ne brigaju šušumige

Iz skupštinske svite, odelom, kravatom, mažu nas šatrom

Dave tim blatom, pa mi reci, bato, gde se to sakrio zakon?

Kako da kažem „Dobrodošli“ u zemlju gde sve kasni

Samo ta smrt na vreme stiže, zar nismo jebeno jasni??

Ni svi ti sati sitni nisu dovoljni da se mržnja iskoreni

Gde su nam koreni? Čemu ti ratovi? Zar nismo dovoljno patili

Ceh s kamatom platili, dugove vratili, prokletstvo prokleto prokleli?

Ti pusta mladosti, gde smo to zastali, u kom grmu zaspali

Što smo zaostali, za životom večito postili, što smo se prokleti rodili?

Zar je toliko teško da nekom kažeš izvini? Tu masku skini

Sam si na bini, mikrofon u ruci, de mi reci šta sada misliš?

Od kiše pokisli, zbog gladi se stisli, beda i geto, silni zamisli!

 

Svaki put sam taj, svaki pokret znaj, svaku misao i reč

Početak i kraj hteo da dam da ostvarim san.

Jer sanjam to bolje sutra, sanjam ta plava jutra

Možda se jednog puta dogodi ta maršruta i sloboda dobije meč!

Svaki put sam svojim imenom molio Tebe molitvom

Svakog sumornog dana, ta duševna rana da mir smatram potrebom

I čudnu tu ljubav dao, od neba uzdahe krao da vetar obriše tragove

Al život previše kratak, tako malo nedostaje da ljubavlju hranimo pragove...

 

A nebo još uvek spava iznada grada, slomljena nada

U senci Hada, od pada do pada zbog gada celi život - hazard!

Pa jebo to nebo kad je život ulica i beton, kroz sudbu noktima grebo

Al sistem me sjebo, zbog njega najebo, možda sam trebo al sam izbego

Da prodam dupe za žeton turbo smaka, da budem deo društva seljaka

Što srušiše Balkan! Al njima je lepo, ko jebe balkanski geto!

Narod je, eto, opet zaboravio sve to! Svetinju sveto vodom zalivao često

Izgubio mesto samo zbog stava! Sad prska mi glava, živim život mrava

Piramidalna slava, lakat je brava, sva borba - badava. Čemerna java

Bar-kod karavan svoj tok ko lava prekriva san za jutra plava

Na margini sam, al barem nisam ispao cava! Još uvek užas i strava

Dani stradanja, padanja, oči me peku, ne želim da gledam, hoću da spavam

Da prespavam sve juče i danas, pa neka me probudi sutra to bolje sutra

Koje uporno sanjam! Nemam kadar, al sam kadar da izdržim sve!

Dok ne sprže me ne dam slobodu! Bunt u hodu za istinu golu, izgubljena je vera

Veteran i deran - ja! Sam sa svojom senkom, pijem metak za metkom

Ne postim sredom i petkom jer postim od kad sam rođen, tuđim očima vođen

Odem da dođem, a nikako da stignem zato što sam rođen da budem smožden!

Sluđen i zgrožen svim tim što video sam, spajam dlan uz dlan

A neće me sreća pa gorim ko sveća. Ma jebo život svoj!

Daj mi taj broj da okrenem ga i dobijem vezu za stazu što sanjam svaki dan

San za to bolje sutra svima! Hoću taj san, tamo ja pripadam! Ne ovde! Ne ovde...